Katolička crkva na Kubi, točnije, ured nadbiskupa Havane, kardinala Jamieja Ortege, priopćio je u srijedu kasno po europskom vremenu da će komunističke kubanske vlasti pustiti na slobodu preostala 52 politička zatvorenika iz grupe od 75 opozicionara (mahom novinara i članova NVO-a) koji su uhićeni i u ekspresnim i montiranim procesima na proljeće 2003. osuđeni na stroge kazne zatvora.

Prema crkvenim izvorima, pet najbolesnijih među njima trebalo bi biti pušteno za nekoliko sati, a ostatak će izaći na slobodu u razdoblju od najviše četiri mjeseca.

Odluka vlade je priopćena istovremeno kubanskom kardinalu Ortegi i ministru vanjskih poslova Mighelu Angelesu Moratrinosu koji je stigao na Kubu kako bi još jednom zamolio kubanske vlasti da pokažu milost i puste na slobodu te zatvorenike. Kad bi vijest potvrdili i kubanski mediji, bilo bi to najmasovnije puštanje zatvorenika proteklih desetljeća.

I nakon toga u zatvorima bi, prema podacima Amnesty Internationala, ostalo stotinjak drugih političkih zatvorenika jer ih vlasti smatraju plaćenicima SAD-a i neprijateljima revolucije. Nije još jasno što će braća Castro dobiti zauzvrat zbog tog za njih i za režim ipak riskantnog poteza s obzirom na popularnost tih zatvorenika, od kojih je nekoliko provodilo štrajkove glađu.

Podsjetimo, posljednji veliki represivni val je pokrenut 18. ožujka 2003. Prva je prva faza okončana 8. travnja kada su završili montirani sudski procesi u kojima je 75 disidenata, opozicijskih političara, ekonomista, novinara, pisaca, mirotvornih aktivista i volontera ljudsko-pravaških organizacija osuđeno na ukupno 1852 godine i dva mjeseca zatvora.

Suđenja su trajala u prosjeku između šest i osam sati, nije bilo moguće žaliti se presude i kazne u trajanju od šest do 28 godina zatvora, niti u jednom slučaju obrana nije mogla pozvati svjedoke koji bi govorili u korist optuženika, a odvjetnici bi dobili svega petnaestak minuta prije početka suđenja da 'pripreme obranu'.

Raul Rivero, jedan od 26 zatočenih novinara, bio je osuđen na 20 godina zatvora jer je pisao o siromaštvu na otoku. To mu je bio sav zločin. On je ipak pušten iz zatvora prije nekoliko godina.

Julio Cesar Galvez Rodriguez koji izdržava kaznu zatvora od petnaest godina jer se drznuo za strani tisak komentirati da ekonomski pokazatelji Castrova režima ne govore istinu o teškoj gospodarskoj situaciji na otoku ima suprugu, Beatriz, koja je za tportal opisala muku političkih zatvorenika. Ona nam najbolje od svih žena političkih zatvorenika objašnjava kako, zapravo, oni žive.

Posjeti su dozvoljeni svaka tri mjeseca u trajanju od dva sata. Smiju muževima (ali ne u svim slučajevima) donijeti najviše 13 kilograma hrane. Oni uglavnom borave u samicama od 1,80 metara širine i 3,00 metra dužine, bez ventilacije ili bilo kakvoga kontakta s dnevnim svjetlom. Zatvorska je hrana uglavnom trula, ćelije su vlažne i hladne, zatvorenici nemaju liječničku pomoć, a rijetko koji upravitelj zatvora dopušta ulazak lijekova u kaznionice. Tu i tamo, možda, nešto vitamina. Nemaju knjige. Zabranjena im je svaka vjerska literatura.

Kubanska je javnost ovih dana bila potresena slučajem psihologa i štrajkaša glađu Guillerma Fariñasa, koji se nalazi u kritičnom stanju nakon 135 dana štrajka. Šef intenzivne njege u općoj bolnici grada Santa Clara, Armana Caballera, koji liječi Fariñasa od 11. ožujka, kaže da bi pacijent mogao umrijeti svakoga časa.

Fariñas zahtijeva oslobađanje 26 političkih zatvorenika koji su jako bolesni i u štrajku glađu je od 24. veljače, dana nakon smrti političkog zatvorenika Orlanda Zapate koji je umro nakon 85 dana štrajka glađu.

Prema izjavama kubanskih kolega ovom izvjestitelju, Komunistička stranka na Kubi pripremala je teren za vijest o Fariñasovoj smrti kako bi dokazala da je vlast učinila sve što je mogla da ga spasi i da je samo o Fariñasu ovisilo hoće li ostati živim ili umrijeti.

Sada bi Fariñas mogao prekinuti štrajk, a opozicija ojačati jer će se oslobađanje političkih zatvorenika slaviti kao velika pobjeda onih koji se bore protiv komunističkog režima i traže demokraciju i poštivanje ljudskih prava, počevši od prava na okupljanje i na slobodu informiranja.