Kad bi ujedinjeni euroskeptici Hrvatske tražili jednu državu-primjer čije će brojke najbolje poslužiti za ilustraciju svih pošasti vezanih uz ulazak u Europsku uniju, vjerojatno bi izbor pao na Latviju
Za devet godina članstva u 'obećanoj zemlji' Latvija je izgubila deset posto stanovništva, pri čemu katastrofalno velik udio nove emigracije čine mladi ljudi visoke naobrazbe. Gradonačelnik glavnog grada Rige, Nils Ušakovs, tvrdi da je nakon raspada SSSR-a Latvija imala 2,7 milijuna stanovnika, a danas da ih je manje od dva milijuna. Njegova Riga imala je milijun, a sada ima oko 650 tisuća žitelja!
Usporedba je nezahvalna i u Latviji provocira duboke traume, no statistički je točno da Latvija nije izgubila toliko ljudi ni za vrijeme zloglasnih Staljinovih deportacija tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, kada je ostala bez svojih intelektualnih i političkih elita (tada su, međutim, tisuće ljudi umrle ili su ubijene).
U 21. stoljeću imidž ove državice mijenja se kao da je na mahnitom klatnu, od 'baltičkog tigra' do zemlje slučaja, pa nazad.
Euforija oko priključenja Uniji 2004. godine trajala je manje od jedne sovjetske petoljetke. Bal je naprasno prekinut 2008-2009. prekomorskim krahom Wall Streeta i recesijskim tsunamijem koji je posebno poharao države koje su najviše tulumarile na kredit.
A u Latviji se svojski orgijalo u građevinskom biznisu: banke (najveće su u vlasništvu Šveđana, ali nađe se i lokalnih) radile su i neradnim danima kako bi opslužile Latvijce hipotekarnim kreditima, a cijene nekretnina išle su u nebo iz godine u godinu, sve do 'velikog praska'.
MALA ZEMLJA ZA VELIKE RAZLIKE
Dvogodišnji pad BDP-a od 26,5 posto – najgori u cijelome svijetu - postao je nova realnost zemlje koju su neoliberalni dogmati početkom 21. stoljeća uzdizali na pijedestal napretka, dok su kritičari upozoravali da je zapravo riječ o tranzicijski razbucanoj ekonomiji i društvu koje je prema Gini koeficijentu lani imalo najveći jaz imeđu bogate i siromašne klase u cijeloj Europskoj uniji.
Godine 2009. u Rigi su izbili nasilni masovni prosvjedi u kojima je masa krenula uništavati zgradu Saeime (parlamenta). Ozlijeđeno je više od 30 ljudi, a premijer Godmanis bio je prisiljen dati ostavku.
No u posljednjih godinu-dvije Latvija se opet vraća na brojke koje će čelnici europskih institucija ponosno isticati kao primjer skeptičnom ostatku Unije. BDP raste preko pet posto godišnje – opet interni EU rekord, ali ovaj put pozitivni! Glavna uzdanica nacionalne izvozne ekonomije, drvna industrija, izvlači zemlju iz krize. Latvijci će oporavak objasniti prispodobom o malom čovjeku kojeg je lakše srušiti, ali koji se potom diže brže i čilije od velikog čovjeka koji je pretrpio pad.
Koalicijska vlada desnog centrista Valdisa Dombrovskisa provela je 'unutarnju devalvaciju' (rezanje plaća) i niz drakonskih mjera, a onda dio sredstava iskoristila za ulaganje u turističku promociju Rige, čije se povijesno središte s impozantnim tornjevima i srednjovjekovnim zgradama nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine. U blizini su i duge pješčane plaže Rige i Jurmale na, doduše, ne tako atraktivnoj klimi kao što je sredozemna, ali dovoljno blizu da se u njih vikendom slijevaju horde vikend turista iz Skandinavije i Velike Britanije.
Iz Baltičke trojke sve češće dolaze vijesti o luđačkim opijanjima gostiju iz bogatijih okolnih država u kojima su alkohol i prostitucija nekoliko puta skuplji. 'Izrigati se po Rigi' postalo je toliko uobičajeno da se gradonačelnik latvijske prijestolnice požalio na horde britanskih turista, naglasivši kao njihovu 'specijalnost' uličnu golotinju i uriniranje posvuda, uključujući i glavne nacionalne simbole poput 42-metarskog Spomenika slobodi. Riga je inače grad za koji nam je Arsen Dedić nedavno ispričao da je prva u SSSR-u imala noćni klub. Danas njena noćna ponuda toliko privlači raskalašene zapadne organizatore momačkih večeri da se u svijetu proširio nadimak 'Baltički Bangkok'.
I dok se turistički sektor gomba s 'dragim gostima' koji za domaćine često imaju manje poštovanja od ruskih vojnika pred raspad SSSR-a, vlada pokušava napuniti riznicu 'revolucionarnim zakonom o imigraciji'. Po njemu svaki stranac koji ostavi depozit od 300.000 eura, ili investira najmanje 36.000 eura u latvijsku kompaniju, ili u Rigi kupi nekretninu u vrijednosti od 143 tisuće eura (odnosno duplo jeftinije u provinciji), dobiva petogodišnju dozvolu boravka u Latviji skupa sa svojom obitelji. Ta dozvola automatski omogućuje i slobodno putovanje unutar schengenskih granica. Revolucionarni zakon, koje li ironije, napravljen je prvenstveno za pripadnike nacije za koju je u nacionalističkom svjetonazoru Latvije rezervirana uloga mrskih okupatora: Ruse. Posrnulo tržište nekretnina, obnova povijesnih zgrada u centru Rige - sve to spašava se novim kapitalom iz Rusije.
USTAŠE PROTIV PARTIZANA NA LATVIJSKI NAČIN
Istovremeno, Latvija ima jedan od najizrazitije diskriminirajućih zakona o državljanstvu među svim europskim članicama, a najveće su žrtve tog zakona – latvijski Rusi. Kao ključni dokaz o dvostrukim standardima Bruxellesa u primanju novih članica, mnogi hrvatski euroskeptici već godinama ističu da je Latvija mogla postati 'one of Europe's stars' cijelo desetljeće prije Hrvatske, a da većina od preko 300 tisuća njenih žitelja – većinom pripadnika diskriminirane etničke manjine, ni danas nema pravo glasa! Riječ je mahom o rusofonim stanovnicima koji su u Latviju doselili u vrijeme Sovjetskog Saveza, ili o njihovim potomcima. Mnogi zakonom pogođeni ljudi ne mogu proći stroge jezične testove iz latvijskog jezika i povijesti. Neki pak ne žele iz principa riješiti test iz povijesti, jer u tom testu 'točan odgovor' glasi da Crvena armija nije oslobodila, nego okupirala Latviju.
Po nacionalističkim ispadima Latvija ponekad uspije parirati čak i našim balkanskim društvancima, a sudeći po spomenutom zakonu o državljanstvu – gdjekad ih i nadmašiti. Dan Latvijske legije službeni je dan sjećanja na veterane borbe protiv Sovjeta. Kroz povijesni centar Rige 16. ožujka – tamo gdje je svojevremeno dvije godine radio i Richard Wagner – znade promarširati nekoliko tisuća ljudi. Među njima su i veterani nacističkih postrojbi Waffen SS u smeđim uniformama te njihovi simpatizeri, u zemlji u kojoj je Hitlerov režim u prvoj polovici 40-ih pobio preko 85 tisuća Židova (gotovo ih iskorijenivši), te teško odrediv broj Roma, komunista, mentalno zaostalih osoba i drugih žrtava. Danas opisivani kao borci za latvijsku stvar, lokalni SS-ovci su zapravo imali malo šire područje djelovanja, pa su tako, recimo, sudjelovali i u dvije godine i četiri mjeseca dugoj blokadi Lenjingrada, gdje se osim bombama, stanovništvo drugog po veličini ruskog grada pokušalo slomiti i izgladnjivanjem do smrti. Nisu uspjeli.
Iz hrvatske perspektive godina i godina briselskih dociranja moglo je biti čudno promatrati kako se pod plavi stijeg sa žutim zvjezdicama prima država u kojoj 300 tisuća pripadnika etničke manjine planski nema pravo glasa, a vlada daje okvir filonacističkim skupovima. No čuđenja nema, jer i eurofili i euroskpetici vjerojatno će se složiti da su baltičke države u Uniju primane prvenstveno zbog geostrateških, političkih i simboličkih razloga, a ne zato što su objektivno zadovoljavale sve postavljene civilizacijske kriterije.
Sadašnji ekonomski rast Latvije morat će još dugo trajati kako bi se moglo govoriti o kakvoj-takvoj kompenzaciji za rasap koji mu je prethodio. Kroz mjesec dana trebalo bi biti i službeno potvrđeno da Latvija od iduće godine stupa u eurozonu. Imidž najboljeg europskog učenika opet joj se smiješi, no pitanje je koga još veseli briselska škola.
