Haaško tužiteljstvo tereti trojicu hrvatskih generala Antu Gotovinu, Ivana Čermaka i Mladena Markača za zločine počinjene tijekom Oluje. Tužitelji žele dokazati da su general Gotovina, kao zapovjednik splitskoga Zbornog područja, i general Čermak, kao zapovjednik kninskoga Zbornog mjesta, imali sve potrebne ovlasti nad postrojbama vojne policije da saznaju za zločine i provedu postupke protiv počinitelja.

Laušić je posvjedočio u utorak i da su, na temelju valjanih propisa i zapovijedi u vrijeme Oluje, postrojbe vojne policije bile u dnevno operativnim zadaćama Oluje podređene zapovjednicima zbornih područja i zbornih mjesta.

Laušić je potanko opisao kako su zapovjednici postrojba vojne policije slali izvješća u upravu vojne policije koja je pak to u obliku jutarnjih biltena dostavljala na sve mjerodavne državne adrese, uključivo Ured predsjednika, ali i izravno zapovjednicima HV-a na terenu na temelju njegove posebne zapovijedi od 2. kolovoza koja je bila na snazi nešto više od dva tjedna.
'Svako izvješće upravi vojne policije dostavljano je istodobno i teritorijalno nadležnom zapovjedniku', kazao je Laušić.

Na te tvrdnje svjedoka reagirao je Gotovinin branitelj Luka Mišetić, rekavši kako se među brojnim izvješćima vojne policije, koje je tužiteljstvo uvelo kao dokazni materijal u ovom predmetu, ne nalazi nijedno izvješće istodobno poslano primjerice generalu Laušiću i generalu Gotovini.

'Ne znam ni za jedan dokument koji potvrđuje to što svjedok govori', kazao je Mišetić.
Laušić je posvjedočio kako je nekoliko dana prije Oluje svojom zapovijedi od 2. kolovoza 1995. podredio zapovjednike bojna vojne policije zapovjednicima zbornih područja u obavljanju redovitih vojnopolicijskih zadaća te uspostavio tri izbočena zapovjedna mjesta vojne policije koja su se nalazila uz izbočena zapovjedna mjesta zbornih područja. Razlog uspostavi tih mjesta bio je što je u akciji Bljesku utvrdio da se njegove zapovijedi nisu uvijek provodile na terenu.

Laušić, koji je svjedok tužiteljstva, detaljno je opisao nastanak i razvoj vojne policije te donošenje propisa koji su uređivali rad vojne policije zaključno s Pravilnikom o ustroju i radu vojne policije donesenom u veljači 1994. Objasnio je kako su u početku vodovi vojne policije, koji su djelovali u sastavu pričuvnih brigada, bili podređeni zapovjednicima tih brigada, a tek kasnijim osnutkom Uprave vojne policije uspostavljena je zapovjedna linija po kojoj su vodovi bili subordinirani satnijama vojne policije, a one bojnama vojne policije s Upravom vojne policije na vrhu zapovjednog lanca. Takav ustroj vladao je u vrijeme Oluje.

Tužitelji su kao dokaz uveli i zajedničku organizacijsku zapovijed tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka od 27. kolovoza 1993. o redu i stezi na zbornim mjestima, po kojoj su zapovjednici zbornih mjesta morali nadzirati disciplinu vojnika na svom teritoriju i poduzimati mjere za očuvanje discipline. Svjedok je potvrdio kako je to bilo u skladu s rješenjem iz privremenog naputka o ustroju i radu vojne policije iz 1992., a rješenje je preuzeto i u kasnijem Pravilniku o radu vojne policije.
Laušić je napomenuo kako mu nije poznato da je ijedan zapovjednik, u skladu s tom zapovijedi, donio upute o redu i stezi, odnosno ponašanju vojnih osoba.

Laušić je opisao i kako je u srpnju 1994. Šušak donio zapovijed kojom se poništavaju sve druge zapovijedi o radu i ustroju vojne policije, radi osiguranja poštivanja Pravilnika o ustroju i radu vojne policije. Povod takvoj zapovijedi bio je, objasnio je Laušić, izgred u kojem je tadašnji zapovjednik Južnog bojišta raspustio 5. satniju 72. bojne vojne policije zato što je odbila zatajiti problematično ponašanje jednog zapovjednika.