Neposredno nakon smrti libijskog diktatora Moamera Gadafija odmah se počelo spekulirati o libijskoj budućnosti. Neki od spekulanata možda su bili više informirani od drugih, ali je prava istina da nitko ne zna što će se točno dogoditi s Libijom. Nacionalno prijelazno vijeće obećalo je da će za osam mjeseci biti održani izbori za nacionalnu skupštinu koja će godinu dana pripremati novi ustav prije parlamentarnih izbora, najkasnije za godinu dana. No dugo je to razdoblje i idealističke zamisli mogla bi poremetiti borba za vlast između brojnih struja, prvenstveno između liberala i islamista, regionalne napetosti, plemensko suparništvo, individualne ambicije i dakako, želja za nadzorom prihoda od nafte
Tko će kontrolirati libijsku državu? Nacionalno prijelazno vijeće možda je dobilo priznanje od zapadnih vlada, ali to nije ista stvar kao i priznanje na libijskim ulicama.
Izvješća iz zemlje ukazuju na to da postoje i druge političke snage na terenu, uključujući i skupine iz Benghazija, Misrate, Zentana i Tripolija, ali i brojne manje milicije.
Progadafijevi elementi još uvijek postoje, a vjerojatno će zahtijevati i mjesto u budućoj vladi. U ovu jednadžbu treba uvrstiti i tradicionalne napetosti između Arapa i Berbera, kao i faktor islamista i sekularista.
Teoretski gledano, svi su sastojci za jednu dugotrajnu pobunu prisutni. Mnogi će reći da etničke i ideološke podjele nisu dovoljne da se zapali iskra, ali vrijeme će pokazati svoje. Najcrnji mogući scenarij jest taj da se Libija pretvori u Somaliju nakon pada diktatora Mohameda Siada Barrea 1991., a kakva je ostala sve do danas.
Ipak, Libija je dobila priliku za istinsku revolucionarnu transformaciju svog političkog, ekonomskog i kulturnog života. S jedne strane, za izgradnju institucionalne infrastrukture nakon svrgnuća Moamera Gadafija Libiji u prilog idu i dva faktora: veliko naftno bogatstvo i relativno malen broj stanovnika pretežno mlađe životne dobi. No opet, s druge strane, baš zbog činjenice da su veliki dijelovi libijske populacije dugo bili ekonomski i politički marginalizirani, značajan je dio libijske populacije gravitirao prema islamu kao faktoru identiteta i kanalu izražavanja. Brojni članovi Nacionalnog prijelaznog vijeća i sami su sudjelovali u 'svetom ratu' u Afganistanu te je sasvim očekivano da su sada artikulirali svoju vlastitu viziju kroz prizmu šerijata kao vodećeg principa. U svakom slučaju, bit će teško pronaći srednji put između arapskog identiteta i zapadne demokracije.
Važan ispit za novo vodstvo u narednim mjesecima svakako će biti pitanje upravljanja gospodarstvom, a osobito pitanje očuvanja nacionalnog bogatstva od stranih predatora koji nesumnjivo imaju svoje planove u poslijeratnoj Libiji. Libija ne smije ostati zarobljena u rentijerskim okvirima. Ako svoje veliko bogatstvo iskoristi za stvaranje infrastrukture, objekata i gospodarskih mogućnosti, Libija ima šanse za stabilnu i prosperitetnu budućnost.
Govoreći o Libiji, nemoguće je ne dotaknuti se NATO-a. Pred zemljama NATO-a također je velik izazov, i to onaj da se drže po strani i ublaže neoimperijalne sumnje. Sada su na potezu da pokažu poštovanje prema ostvarenju neotuđivog prava Libije na samoodređenje.
Svečanost kojom je obilježeno oslobođenje zemlje održana je pred oduševljenim mnoštvom na glavnom trgu u Bengaziju 24. listopada, mjestu gdje je sve započelo u veljači ove godine. Ulicama su odjekivali povici 'Libija je slobodna!'. Ne zaboravimo, tu je slobodu svojim životom platilo preko 50.000 ljudi. Možemo se samo nadati da Libija neće promijeniti samo svoje lice, već i karakter. A za to je potrebno vrijeme, predanost i hrabrost.
