Guardianovi izvori tvrde da su upravo iz građanskim ratom raskoljenog Malija došli gerilci koji su prošlog tjedna napali francusku ambasadu u glavnom gradu Libije, Tripoliju.

Auto-bomba koja je uništila zdanje veleposlanstva ranivši dvoje čuvara i jednog prolaznika vjerojatno je odgovor islamista na odluku francuske vlade od samo dan ranije. Službeni Pariz odlučio je pojačati svoju vojnu prisutnost u Maliju, gdje pomaže državnoj armiji u borbi protiv separatista sastavljenih od pripadnika magrebske Al Kaide i dijela ratnika iz naroda Tuarega. Zahvaljujući pomoći Francuske, malijska je vlada uspjela istjerati islamiste i borce za nezavisni Azavad iz velikih gradova na sjeveroistoku.

Dok bjesni rat u Maliju, Libija je nakon svrgavanja i linčovanja Moamera Gadafija nestabilna zemlja izložena kriminalu i divljanju islamističkih bandi. No napad poput onog na francusko veleposlanstvo nije u Libiji zabilježen od lanjskog rujna, kada su u Bengaziju militantni islamisti napali američki konzulat i ubili četvoro ljudi, uključujući i veleposlanika Chrisa Stevensa.

Grad Bengazi, epicentar libijskog ustanka protiv Gadafija, danas se opisuje kao sredina izložena bandama džihada u koju stranci ulaze na vlastitu odgovornost. Islamisti su tamo još 90-ih pokušali rušti Gadafija, ali je pukovnik tada još bio toliko moćan da je pobuna ugušena u krvi (masakr u zatvoru Abu Salim) bez jačeg odjeka u inozemstvu.

Predsjednik Čada Idriss Deby tvrdi, primjerice, da se upravo u Bengaziju nalaze kampovi za obuku pobunjenika protiv njegove vlade.

Nova vlada u Tripoliju u dosluhu s SAD-om sada razmišlja kako likvidirati bande koje po Bengaziju i Derni bacaju bombe po policijskim stanicama. Amerikanci opet nude svoju tehnologiju,uključujući i bespilotne letjelice, a sve to previše podsjeća na Afganistan i Irak.

Je li na pomolu nova okupacija Bengazija, koja Gadafiju zbog straha od masovne odmazde nije bila dozvoljena (tako je i počelo miješanje Zapada u pobunu koja je potom prerasla u građanski rat fatalan po bivšeg diktatora)?

U svakom slučaju, veza tripolitanskih vlasti, u kojoj su i mnogi Gadafijevi prebjezi s Amerikancima ne izgleda dobro u mnogim očima u islamskom svijetu – unatoč činjenici da netko mora zaustaviti islamističko nasilje kako bi se Libija i regija stabilizirali.

Danas, kada regularna vojska jedne sjevernoafričke države porazi islamiste, oni u povlačenju lako pobjegnu u susjednu državu. Razne skupine koje ispovijedaju sveti rat protiv nevjernika i zagovaraju stvaranje šerijatske države, a među kojima se mnoge navodno bave i klasičnim kriminalnim biznisima poput krijumčarenja, zasad nisu ujedinjene u neki jedinstveni pokret poput, recimo, talibana u Afganistanu. No množe se informacije o dobrim vezama između grupacija koje u svom djelovanju nisu previše opterećene granicama iz atlasa. Kretanje duž kontinenta omogućuje im slabost teritorijalno velikih saharskih država poput Nigera, Čada ili Alžira, koje teško kontroliraju svoje zabačene pustinjske granice.

Malijski vojni izvori tvrde da oružane skupine redovito prelaze iz Libije u Mali i obratno, te da u borbama s njima nisu zarobljavali samo Libijce, nego i 'Alžirce, Nigerijce, Francuze i druge građane Europe s dvojnim državljanstvom'.

Nemiri u Maliju izbili su nakon građanskog rata u Libiji koji je u regiju donio velike količine oružja, ali i ražalovanih tuareških najamnika koji su služili Gadafiju. Oni su se u početku sukoba povezali s islamistima kako bi iskoristili državni udar u Bamaku i proglasili nezavisnost od tamošnje vlade. U pozadini sukoba navodno su i rudna nalazišta u pustinjskim područjima koja nastavaju tuareška plemena, a koja bi malijska država željela eksploatirati. Takvi procesi tradicionalno bogate vadajuću oligarhiju, dok stanovništvo u provinciji živi na rubu gladi; u zemljama regije to stvara plodno tlo za radikalni islam.

No savez Tuarega i islamista iz magrebske Al Kaide uskoro se raspao, a potonji su zauzeli lenegdarni grad Timbaktu u kojem su za vrlo kratki rok uspjeli uništiti mnoge grobnice sufističkih svetaca, od kojih su neke stare i preko tisuću godina.

Terorizam iz Malija izvozi se i u Alžir, zemlju koja nije doživjela svrgavanje režima tijekom tzv. Arapskog proljeća. Napad na naftno polje Amenas, gdje je pobijeno 38 talaca, počinitelji su 'opravdali' upravo francuskom intervencijom u Maliju.