Najavljena tužba HSP-a protiv izdavača Novosti, Srpskog narodnog vijeća, njegova predsjednika Milorada Pupovca i glavnog urednika tjednika, Ivice Đikića zbog vrijeđanja nacionalne himne, Lekovića ne iznenađuje. Kaže kako je, čim je vidio tu naslovnicu, znao da će biti žestokih reakcija, a danas 'svatko može bilo koga tužiti i osjećati se uvrijeđenim', no zbog toga nije smatrao da bi kao predsjednik HND-a trebao reagirati.

'To je satira i takav se izričaj ne može mjeriti na način na koji se mjere novinski izvještaji i reportaže. U sudskim presudama u demokratskom društvu takve se vrste novinarskog izražavanja toleriraju. Savjetovao sam se s nekoliko istaknutih pravnih stručnjaka i ne mislim da je to uvreda nacionalne himne i kazneno djelo, nego posebna vrsta komentara vojnog mimohoda u Zagrebu, na što novinari imaju pravo', tvrdi Leković, svjestan da nakon takvog stava može očekivati nove napade neistomišljenika.

Hrvatski novinari nisu bili diskriminirani!

Nezadovoljan je i prenošenjem/tumačenjem priopćenja HND-a o uskraćivanju novinarima prava na postavljanje pitanja slovenskom premijeru Ceraru na konferenciji za novinare, gdje je nakon dva pitanja izvjestitelja dviju slovenskih televizija, konferencija završena:

'Neki su mediji objavili da nisu dozvoljena pitanja hrvatskim novinarima, ali nisu bili zakinuti samo hrvatski, nego i slovenski novinari, koji također nisu uspjeli pitati premijera! On je poslije pokušao ublažiti propust pojašnjenjem da je odgovorio na sva važna pitanja, ali o tome ima li još važnih pitanja ne bi trebao odlučivati premijer, nego novinari. Nismo nikad rekli da samo hrvatskim novinarima nije bilo dopušteno pitati, ali su to neki mediji pogrešno naveli jer im je valjda tako odgovaralo, kao što su slovenski i hrvatski političari prepričali događaj kako je njima odgovaralo. HND je pozvao novinare, a to nitko nije prenio, da ne dopuste političarima pokušaje manipulacije i tomu se usprotive. To nije bio nikakav napad na slovenskog premijera, nego samo apel kolegama. A ako su dopuštena samo dva pitanja, ne može se birati tko će ih postaviti i nekim medijima davati prednost.'

Verbalni i pisani napadi na novog predsjednika HND-a praktički ne prestaju otkad je stupio na tu uglednu dužnost, ali ga ne zabrinjavaju previše. Njegove učestale javne reakcije posljedica su neprofesionalnih, bezobraznih ili huškačkih istupa u medijima protiv HND-a, koje kaže da ne može ignorirati, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog više od 2.500 članova.

Napadi bez argumenata

'Nikad nikog nisam napao niti napisao bilo što neargumentirano, a niti jedan napad na mene kao predsjednika HND-a nije ponudio bilo kakve argumente', tvrdi Leković.

Među žešćim medijskim napadima svakako je onaj portala Direktno.hr, zbog reakcije HND-a na njihov članak o Josipu Manoliću.

'Oni su napali Nacional i autoricu teksta, kolegicu Orhideju Gauru Hodak, zbog nečega za što nisu imali nikakav dokaz. To je bila tipična konstrukcija i ja sam je podržao načelno, kao što smo branili Borisa Dežulovića, Borisa Pavelića ili kolegice koje su na HRT-u dobile otkaz (Elizabetu Gojan, Hloverku Novak Srzić i Karolinu Vidović Krišto) jer smatramo da je neutemeljen. Branimo kolege koji su napadnuti, bez obzira na njihove različite ideološke predznake. Onomu tko postupa neprofesionalno, argumentirano ukažemo na to, a on to može javno prikazati kao napad na sebe. Međutim, to je klasična zamjena teza.'

'Jedan je kolumnist u jednom od vodećih medija napisao da je HND dosad bio ideologiziran i nije radio svoj posao, pa su od novog predsjednika očekivali da će popraviti stanje. Ali, budući da ja i dalje radim po starom – za što, naravno, ne iznosi nikakve dokaze – vrlo je lako, tvrdi, da se u mome mandatu osnuje novo novinarsko društvo. To je napisao čovjek znajući da će se za dva dana održati inicijalni skup tog novog društva. Dakle, prevario je i svoje vlastite čitatelje', pojašnjava Saša Leković i navodi kako bi se rado odazvao pozivu na taj skup da je upućen HND-u, ali nažalost nije.

Na upite novinara pozdravio je osnivanje novog društva ako se ono uistinu bude bavilo ključnim pitanjima novinarstva, medija i novinara. No, u to baš i nije siguran, jer kako će se boriti za osnovne postulate profesije, za prava novinara i javnosti na slobodnu i nepristranu informaciju, za javni interes, ako su na popisu osnivača i oni koji su dosad učestalo kršili profesionalne standarde. Ne zanima ga, kaže, kako se netko izjašnjava, za koga glasa, koga podupire i gdje ideološki pripada, ali ako radi neprofesionalno, ustat će i protiv rođenog brata.

Stanje u medijima lošije nego 90-ih

Leković uočava da se u Hrvatskoj zakonski sankcionira širenje govora mržnje, odgovornost nakladnika i vlasnika za objavljeno, čak i u 'komentarima' na portalima, no ti se zakoni slabo provode, a pogreške i propusti u praksi se ne sankcioniraju. Ističe i primjer Europskog suda za ljudska prava u slučaju jednog Latvijskog portala, kada je proglasio odgovornim nakladnika za komentare koji su predstavljali širenje mržnje.

'Ove će jeseni u institucijama EU-a ozbiljno raspravljati o tim temama i pokušati donijeti pravila obvezna za sve. U pojedinim se državama koje postanu članice EU-a, dosegnuti medijski standardi, slobode i pravo na slobodno izražavanje u procesu pristupanja, poslije zanemare ili čak i ne primjenjuju. Izgleda bizarno, ali standardi koje je Hrvatska pod pritiskom monitoringa usvojila prigodom zatvaranja poglavlja, više se ne poštuju. Tako je stanje u medijima i slobodnom izražavanju danas lošije nego prije dvije godine. EU ima svoja načelna i njihovu provedbu ostavlja nacionalnim državama. Sada su shvatili da to ne ide tako i od jeseni bi te stvari trebali početi rješavati,' navodi.

Ne zna je li nam novinarstvo na najnižim granama dosad, jer uvijek se može pasti niže, ali da smo u primjeni profesionalnih standarda nisko – jesmo. Situaciju ocjenjuje lošijom nego u devedesetima, a s njim se slažu i neki bivši predsjednici HND-a koji su se teorijski bavili medijima. Tada su pritisci na slobodu medija uglavnom dolazili iz političkog miljea, a danas novinare pritišću ne samo otud, nego i preko vlasnika medija koji podilaze financijskim moćnicima, ali i pripadnici organiziranog kriminala.

Hrvatsku smatra visoko korumpiranom državom u kojoj se urednici često ne postavljaju iz redova najiskusnijih, najkvalitetnijih i najodgovornijih novinara koji bi na sebe primili teret zašite svojih kolega, nego su produžena ruka menadžmenta.

'U nekim slučajevima događa se da se o profesionalne standarde ogrješuju čak i bez ikakvih izravnih pritisaka, jednostavno jer se tako od njih očekuje. Mediji danas u načelu vrlo, vrlo slabo štite javni interes građana. Postoje određene razlike među njima i uglavnom su korektni neki neprofitni mediji, u pravilu slabo utjecajni, čiji novinari jedva žive od svoga posla. Imate i neke pojedince koji su iz raznih razloga sačuvali svoj profesionalizam, izborivši se za dosljednost i samostalnost, a neki mediji ostali su profesionalni silom prilika, jer time svom vlasniku ne nanose niti štetu, niti korist. No, javni interes je zapravo potpuno zanemaren.