O krizi ljevice govori se već dvadesetak godina kao o općem mjestu. Doista, čini se da je ljevica izgubila sugestivnost i privlačnost kojima je nekada uspijevala izazvati idealističke zanose širom globusa. Zapadna demokracija prihvatila je nakon Drugoga svjetskog rata mnoge, nekad isključivo lijeve ideje, poput ljudskih prava, ravnopravnosti spolova i socijalne zaštite tako da su lijeve stranke na stanovit način ostale besposlene: sužen je prostor njihove borbe, kao i broj zahtjeva koji bi se mogli postaviti vlastima ili obećati biračima.

Opća kontrakcija ljevice vidljiva je i u njenom – nekad impresivnom – intelektualnom stvaralaštvu. Svojedobno lucidni analitičari i kritičari, lijevi intelektualci danas kao da ne mogu ponuditi ništa osim fraza o krizi kapitalizma, nepravdi tržišta, bankarskom lihvarstvu, o solidarnosti i takozvanom 'općem dobru', ili predlažu porezne reforme sa sumnjivim učincima. Također, ljevica je odustala od internacionalizma koji je nekada bio najvažniji zalog njene moralne superiornosti, štoviše, upustila se u nedostojno koketiranje s nacionalizmom. Doduše, pomna povijesna analiza pruža dokaze da lijevi internacionalizam nikada i nije bio osobito iskren i da ljevičari nisu gadljivi na nacionalne fikcije iako je rasprostranjen potpuno drugačiji dojam. Suvremena desnica je, pak, potpuno prisvojila lijevi ekonomski iracionalizam. U mržnji desnice prema slobodi tržišta i vladavini prava i sâm Lenjin bi prepoznao revolucionarni potencijal. Ipak, valja priznati da su ljevičari, za razliku od smrtno ozbiljnih i zadrtih desničara, duhoviti i šarmantni ljudi. Dok se razgovor ne dotakne ekonomije imaju otvoren um i ugodan mentalitet.

Šteta da je ljevica u krizi jer je dala golem i neprocjenjiv doprinos evoluciji zapadne demokracije te zato što je postojećem poretku potrebna suvisla alternativa koja nije ni utopijska ni iracionalna.

No, je li ljevica kriva za vlastitu krizu?

Možda i nije. Uzaludno je obećavati 'bolji i pravedniji' svijet ako takav svijet jednostavno nije moguć. Tko ga usprkos tome uporno obećava osuđen je na prazninu fraze i na stvarnost koja ga trajno demantira. Čini se da su ova civilizacija i ljudski rod iscrpli svoj kapacitet za boljitkom, ako su ikada i raspolagali viškom tog kapaciteta. Bolovala od 'krize identiteta', kako se često kaže, ili ne, ljevica ne nudi ništa racionalno i korisno iz jednostavnog razloga jer se ništa i ne može ponuditi. Alternativa je možda potrebna, ali čini se da nije moguća.

U posljednja dva ili tri stoljeća ljudske povijesti izvjesni napredak se nesumnjivo dogodio: ljudi žive udobnije i slobodnije, usprkos tome što mnogima do udobnosti i slobode i nije posebno stalo. S druge strane, masovna stradanja i patnje nisu dokinuti. Boljitak je dakle polovičan, krivudav, spor, proturječan. Postaje primjetan tek ako se promatra u većim vremenskim razdobljima, u svakom slučaju duljim od prosječnog ljudskog vijeka. Poriv ljevice da ubrza napredak i uspostavi 'pravdu' sada i odmah utoliko je razumljiv. Međutim, uvijek iznova se pokazuje da to ubrzanje nije moguće. Nažalost, u pravilu izaziva još veći sunovrat. Primjerice Syriza. Cipras nije 'kapitulirao' u Bruxellesu pod pritiskom bešćutnih Europljana. Nije učinio ništa drugo nego se pomirio sa stvarnošću, a njegova dopadljiva (i neostvariva) obećanja bila su gubitak vremena. Velike revolucije rođene u čežnji za napretkom koje su u konačnici taj isti napredak usporavale, kao i ljudske patnje koje su izazivale, ne treba ni spominjati.

Sporost, polovičnost i proturječnost napretka nije ništa drugo nego precizan odraz ljudske naravi koja je upravo takva: osrednja, žalobna, nerijetko bizarna. Ljudi jesu sposobni za velika i plemenita djela, ali i za nepojmljive užase i gadosti. Rezultat su društvo i civilizacija kakve imamo: koliko nesavršena toliko i krhka demokracija, raznoliki totalitarni iracionalizmi koji joj prijete i surovi zakoni tržišta koje nezasitne i sve moćnije države pokušavaju obuzdati zarad kratkoročnih i štetnih politikantskih ciljeva. Zapravo nam nije ni loše kako bi nam moglo biti. 'Znam ja nas, jebo ti nas', mislio je Branko Ćopić na Južne Slavene, ali tu psovku zaslužuje cijeli ljudski rod.

Da je svijet (za sada) dosegao gornju granicu svoje sposobnosti za boljitak, ali i da je istodobno postao međuovisan i, reklo bi se, 'globaliziran', samim time i ranjiv na mnoge neizvjesnosti, točno su naslutili nacionalisti. No, na to su reagirali potpuno u skladu sa svojom iracionalnom i agresivnom naravi. Ustrašeni od stvarnosti, jer ona demantira njihove zablude, kreirali su svoj paralelni, virtualni svijet utemeljen na lažima, mitovima i iluziji da će društvo postati 'bolje i pravednije' ako ga smanje na opseg etničke države u koju nitko drugačiji nema pravo pristupa. Pritom polaze od smiješne pretpostavke da je etnička zajednica (što god to bilo) sama po sebi jamstvo boljitka i napretka, dakako samo za odabrane, samo za 'naše' i to samo one 'naše' koji dijele svjetonazore nacionalističke elite. Jasno, posljedice su katastrofalne. Nevjerojatno je da itko ikada povjerovao da bi mogle biti drugačije i da je za te gluposti bio spreman žrtvovati život, zdravlje i udobnost. U svakom slučaju, nacionalisti su spremni i sposobni da svijet učine (još) gorim.

Tu se krije i meritum koji suvremena ljevica ne razumije. Demokratska i racionalna politika ne smije se iscrpljivati utopijskim iluzijama. Imperativ je u očuvanju ovo malo napretka, udobnosti i slobode kojih smo se kao vrsta dokopali. Svijet ne treba mijenjati. Koliko god da je loš, a loš je, valja ga sačuvati i dopustiti mu da evoluira nabolje. To jest sporo i neizvjesno, ali bolje ne može. Uvijek može biti gore. Tek kada se čovječanstvo s time pomiri i kad pojmi da je njegova sposobnost dosezanja 'boljeg i pravednijeg' svijeta slabašna i ograničena, postat će (možda) sposobno za stvarni boljitak.