Hrvatska bi veoma brzo trebala dobiti novu političku stranku. Na taj će se način broj političkih stranaka osnovanih u Hrvatskoj od početka 1990. do danas približiti brojci od tri stotine i dvadeset, pri čemu ih je dio prestao djelovati. Prema najavama, bit će to Nova ljevica koju u posljednje vrijeme predstavlja njezin najpoznatiji inicijator Dragan Markovina. Splitski povjesničar, publicist i politički aktivist već je sudjelovao na izborima, i to na lokalnim izborima u Splitu u svibnju 2013. godine.

Tada je njegova neovisna lista, odnosno kandidacijska lista grupe birača, kako je zakonodavac pojmovno i jezično nespretno nazvao sve neovisne liste, osvojila 1,97 posto glasova birača na izborima za Gradsko vijeće Splita. U šaroliki je sastav predstavničkog tijela drugoga najvećeg hrvatskog grada s najvećom podrškom birača ušla koalicija SDP-a, HNS-a i HSU-a tijesno pobijedivši koaliciju predvođenu HDZ-om. Iako je već u to vrijeme bio profiliran svojim lijevim stavovima, splitski birači skloni ljevici u najširem rasponu znatno su više glasova dali staroj ljevici na čelu sa SDP-om, zatim novoj političkoj opciji Marijane Puljak koja će kasnije osnovati stranku Pametno te kršćansko-socijalnim idejama tada još aktivnog don Ivana Grubišića.

Nebranjena meta desnice

U međuvremenu se na splitskoj i hrvatskoj političkoj sceni promijenilo štošta. SDP-ova inačica ljevice utjelovljena u njezinu bivšem predsjedniku Zoranu Milanoviću doživjela je dvostruki poraz na parlamentarnim izborima, splitski gradonačelnik i bivši SDP-ovac Ivo Baldasar nakon fijaska na parlamentarnim izborima nema gotovo nikakve šanse izboriti novi mandat, a Davor Bernardić kao novi predsjednik najjače lijeve stranke u Hrvatskoj skore lokalne izbore dočekuje bez pravih kandidata u cijelom nizu općina, gradova i županija te uz sve brojniju konkurenciju u svom dijelu političkog spektra. Međutim, pravo je pitanje je li danas ljevica, što god to značilo u Hrvatskoj, osuđena na dugogodišnji oporbeni status. I zbog SDP-a koji je od 2013. do 2016. čak dvaput izgubio parlamentarne izbore, dvaput izgubio europske izbore i jednom izgubio predsjedničke izbore. I zbog različitih novih lijevih, radničkih, progresivnih i zelenih inicijativa koje su se uz kratkotrajan bljesak ili bez njega, ubrzo ugasile.

Dragan Markovina kao potencijalni čelnik nove lijeve opcije u Hrvatskoj i Davor Bernardić kao novi predsjednik najstarije lijeve stranke u zemlji imaju podjednako težak zadatak, ali iz različitih perspektiva. Markovina pritom najavljuje zastupanje istinskih lijevih stavova od kojih, prema njemu, SDP godinama odstupa zamjerajući novom predsjedniku SDP-a bezidejnost i nepostojanje političkog sadržaja, dok se Bernardić zalaže za odlučniji lijevi smjer, odnosno za ono što SDP treba biti kao socijaldemokratska stranka. Za bilo kakvu politiku, pa tako i lijevu, koja uspješno djeluje od ideja i vrijednosti do njihove konkretizacije u svakodnevnom životu građana, treba neusporedivo više od deklaratornog pozivanja na stavove, smjerove i nesposobnost drugih.

Kad se analiziraju programi i poruke glavnine relevantnih hrvatskih političkih stranaka od ljevice do desnice, uglavnom se ističu zaštita prava radnika, učinkovitost socijalne države, skrb za najugroženije dijelove društva, neupitnost demokratskih načela i promicanje prava manjina. Uz iznimke koje su više govorile o kroničnoj netalentiranosti i oportunističkoj bojažljivosti pojedinih političara, nerijetko su političari s desnog centra hrvatske politike proteklih dvanaestak godina napravili odlučnije iskorake kada je riječ o ostvarivanju navedenih poruka negoli njihovi kolege s ljevice. S druge strane, kad god je ljevica na čelu s SDP-om bila na vlasti, često se zbog vlastitog oportunizma pretvorila u nebranjenu metu parlamentarne i izvanparlamentarne desnice. S promjenom vlasti takve su protuvladine akcije naglo utihnule čak i onda kada se faktično ništa nije promijenilo. To znači da je jedini problem bila vlast ljevice.
Ljevica je u Hrvatskoj unutar ideološki heterogenije (2000. - 2003.) i ideološki homogenije (2011. - 2016.) koalicije dvaput bila na vlasti pri čemu je oba puta izgubila parlamentarne izbore nakon samo jednog odrađenog mandata. Baš kao i bivši šef države Ivo Josipović. U sva je tri slučaja SDP ostvarivao pobjede samo nakon potpune erozije HDZ-a i njegovih političara.

Izdrži li aktualna HDZ-ova koalicija na vlasti do kraja mandata 2020., od trideset godina demokratskog višestranačkog sustava u Hrvatskoj, HDZ će biti na vlasti čak dvadeset i dvije godine. Ne bez razloga. Zbog toga i stara ljevica koju sada predvodi Davor Bernardić i Nova ljevica koju formira Dragan Markovina moraju prije svega poraditi na uvjerljivosti samih sebe i svojih političkih organizacija. Izostave li se pitanja svjetonazora koja, naravno, nisu uopće zanemariva osobito u hrvatskim uvjetima kada je sve ostalo slično i – bezlično, političari moraju žestoko raditi na terenu.

Ali ne u smislu pukog manipuliranja radi održavanja na vlasti unutar vlastitih stranaka, nego radi artikuliranja interesa onih koje predstavljaju u institucijama lokalne i nacionalne vlasti. Ne dogodi li se to, razočarani će birači prije povjerovati aktivističkim opcijama poput Živog zida, dok će dio SDP-ovih birača prije glasovati za pojedine HNS-ove političare već etablirane na terenu.

Plenkoviću opasnija vlastita oporba

Razumljivo je da se političke stranke lijevog predznaka i socijalno usmjerenog programa u prvom redu obraćaju građanima koji žive od vlastitog rada i kojima je sveobuhvatna jednakopravnost temelj integriranja u društvo. Takvo jasno i dosljedno obraćanje moraju pratiti sustavan rad i mnogobrojne inicijative te neprestana i obostrana komunikacija s građanima. U tom je smislu od 1990. naovamo ljevica u Hrvatskoj u odnosu na desnicu bila neusporedivo pasivnija, što zbog bježanja od prošlosti, što zbog nedefiniranja budućnosti. Pronađu li Davor Bernardić, Dragan Markovina i svi ostali koji se danas u zemlji smatraju političarima s ljevice odgovore na ova pitanja, moći će računati na podršku pripadajućeg biračkog tijela.

Zasad pak Andrej Plenković na čelu HDZ-a može mirno promatrati zbivanja u oporbi jedino pazeći da mu se oporba unutar vlastite stranke i koalicije ne pokaže presudnom. Jer – unatoč svim kompromisima koje radi, novi predsjednik HDZ-a predstavlja jedinu funkcionirajuću branu onomu protiv čega su i tzv. nova i stara ljevica, očito osuđene na dulji oporbeni staž.