Čovjek za kojeg navijaju Pussy Riot jedna je od najzagonetnijih ličnosti nove Rusije. Za njegovo ime čuo je i mnogi stanovnik zapadne Europe, ali je pitanje bi li isti mogao složiti ijednu rečenicu o Mihailu Borisoviču koja bi zvučala suvislo. No ni u Rusiji nije lako o njemu pričati. Taj svrgnuti moćnik izaziva izuzetno oprečne dojmove, koji se potom strastveno brane, iako o većini njegovih poslova i motiva zapravo dovoljno ne znaju ni njegovi apologeti, a ni oni koji ga a priori preziru.

Na prijelazu stoljeća Hodorkovski je bio najbogatiji građanin Rusije, notorni izdanak postsovjetske privatizacije koja je bila pljačkaški proces bez presedana u ljudskoj povijesti. Stoga je pomalo nevjerojatno da ga danas simpatiziraju neki, privatizacijom neokorišteni ljudi iz sloja tzv. društvene inteligencije. Spisateljica Ljudmila Ulickaja, recimo, nedavno nas je u Puli uvjeravala da je upravo Hodorkovski jedini od brutalnih oligarha Jeljcinove Rusije, nakon pretvorbene grabeži doživio prosvjetljenje, shvatio svoju društvenu ulogu i odgovornost, zainteresirao se za dobrotvorni rad, obrazovanje itd.

No kad se malo informira o metodama kojima je Hodorkovski 90-ih mešetario državnim novcem, zatim ga izvlačio iz zemlje, kako je u namještenim privatizacijama stvarao najveću naftnu kompaniju u Rusiji (Jukos) pa preko mreže off shore računa izvlačio u inozemstvo milijarde neoporezovanih petrodolara, bezočno pritom varajući domaće i inozemne dioničare - nekako je teško povjerovati da je baš taj vlasnik privatne vojske bio istinski prorok socijaldemokracije u 21. stoljeću čiju je renesansu, eto, uništio predsjednik Vladimir Putin naredivši njegovo hapšenje 2003. godine.

Bilo kako bilo, Hodorkovski danas više ne djeluje kao sila koja bi se mogla makar približiti Kremlju. On je, kao prvo, u Rusiji vRlo nepopularan: njegovi simpatizeri izrazita su manjina i uvijek su to bili. Žitelji Rusije iz razumljivih razloga ne vole oligarhe, a Vladimir Putin uspio je uvjeriti velik broj njih da ih upravo on štiti od tajkunske pohlepe (premda su oligarsi Putinove ere nekoliko puta bogatiji od Jeljcinove garniture). Uz sve navedeno, Hodorkovski je po ocu Židov, a u Rusiji je stoljećima prisutan snažan antisemitizam koji je dodatno raspiren činjenicom da je 90-ih veliki postotak Jeljcinu bliskih oligarha imao židovske korijene.

Kao drugo, Hodorkovski bi se teško mogao nametnuti i kao vođa liberalne, ulične opozicije koja je posljednjih godina izvela seriju masovnih protesta protiv Putina. Vođe tog pokreta mahom su predstavnici sloja koji se pojavio dok je Hodorkovski sjedio u zatvoru - nekovrsne srednje klase, prosvijećene buržoazije koja u biografiji nema takav krimen kao naftni predator Hodorkovski. Uostalom, jedan drugi oligarh, Mihail Prohorov, pokušao je ući u politiku kao liberalni lider na zadnjim izborima, ali nije uspio privući energiju i povjerenje prosvjednika s Bolotnaje.

I sam Hodorkovski to, čini se, razumije. Nakon oslobađanja jasno je poručio da se nema namjeru politički aktivirati. Poruke koje javnosti stižu od njega daju naslutiti da se nekad ljuti Putinov neprijatelj ne namjerava više obračunavati s predsjednikom. Hodrkovski je Putina pokušao destabilizirati početkom 21. stoljeća sponzorirajući razne stranke i režimske frakcije, da bi potom završio u zatvoru s nizom osuda zbog gospodarskog kriminala te dodatnim nizom novih procesa u pripremi.

Izašavši iz zatvora izrazio je podršku članicama Pussy Riot, ali ih je i pozvao da 'ne zadržavaju ljutnju i mržnju u svojim srcima'. Retorika mu pomalo podsjeća na Antu Gotovinu po povratku iz Haaga, s tom razlikom da je Gotovina doista imao veliki politički potencijal, dok Hodorkovski veliki politički potencijal ima možda samo u očima Zapada.