Dok nas je tokom boravka u Albaniji mučilo pregršt infrastrukturnih poteškoća, prvi problem s kojim se susrećete kad planirate ljetovanje u Bugarskoj je činjenica da ćete na renoviranu, besprijekorno ušminkanu zračnu luku u Varni vrlo vjerojatno sletjeti usred noći, a u to doba se i vraćati. Nama najbliži let – čarter iz Beograda, naime – slijeće u 3:25, a povratak je u 4:45 po bugarskom vremenu. Ukoliko ste sami organizirali privatni smještaj, to znači da ste osuđeni na čekanje do najmanje 12 sati, kad se možete smjestiti u sobu. Umjesto da s koferima lutate po gradu, vrijeme možete prekratiti tako da se odlično organiziranim i povoljnim gradskim prijevozom (euro i pol po čovjeku za vožnju od cca 25 km uz besplatan Wi-Fi u autobusima), odmah uputite na Zlatne piasce, Disneyland bugarskog turizma s oko 250 hotela smještenih duž 10-ak kilometara obale, te se pridružite desetinama tisuća turista, pretežno iz Rumunjske, Mađarske, Poljske, Ukrajine, Rusije, ali i zapadnih zemalja.

Kako ćete tamo proći, ovisi o hotelu koji ste rezervirali. Ukoliko ste odabrali neki od elitnih hotela s četiri ili pet zvjezdica, napučenih lažnim ruskim bogatašima koji ipak nemaju dovoljno love za bahaćenje duž obala Sicilije, Korzike, Crne Gore ili Hrvatske, dočekat će vas ljubazno, uglavnom mlađe osoblje koje govori više jezika i rado će vas (uz obaveznu napojnicu) ispratiti do sobe u kojoj vas čeka šampanjac ili koktel dobrodošlice te vam općenito biti na vrlo uslužnom raspolaganju. Još bolje ćete proći ako želite kockati u nekom od bezbroj kazina – nudi se organizirana usluga najma limuzine i pratnje za kockanje (najčešće ženske), a na ulazu u hotel osoblje vas dočekuje na crvenom tepihu. Svi takvi hoteli imaju i animacijske programe, od mini vaterpola u hotelskim bazenima preko safarija u obližnjim planinama do privatnih performansa gutača (i gutačica) vatre uz Rammsteinovu 'Feuer Frei'.

Ukoliko ste se pak odlučili za neki od hotela iz ere Todora Živkova, dekoriranih kičastim etno detaljima koji teže prekriti sivilo socijalističkih izviđačkih domova, dočekat će vas osoblje koje se baš i ne snalazi sa stranim jezicima, niti s osnovama ljubazne komunikacije, no zato se odlično snalazi s naplatom smještaja unaprijed, prije nego ste uopće vidjeli sobu. Pritom će vaše osobne podatke zapisati olovkom na neki komadić papira, a o računu možete samo sanjati. Slično iskustvo doživjet ćete u ponajvećoj turističkoj atrakciji u Varni - delfinariju, koji na stranici na Facebooku nudi popust od 50 posto u zamjenu za 'lajk', da biste na blagajni saznali da taj popust vrijedi samo za bugarske državljane. Ako pomislite da tu nešto nije baš u skladu s europskim standardima, možete podnijeti pritužbu državnom povjerenstvu za zaštitu potrošača, ali i za to morate znati bugarski i imati ćirilično pismo instalirano na računalu.

No ni to nije najveći problem. Ono što vam zbilja počne ići na živce već nakon dana ili dva jest činjenica da je kilometarska pješčana plaža, koliko god djelovala šarmantno, zapravo nepogodna za kupanje. Prva četiri dana našeg ljetovanja, naime, mogli smo samo tužno gledati u crvenu zastavu na spasilačkoj kućici zbog višemetarskih valova izazvanih vjetrovitim ciklonama te se povlačiti u osamu hotelskog bazena ili obližnji akvapark. Jedini kojima takva situacija pogoduje (začudo, nema surfera) su konstantno pijani gosti, pretežno iz zapadnih zemalja. Oni se bacaju pod valove i tako oduševljeno trijezne od brutalno jeftinih koktela, unatoč upozorenjima spasilaca koji konstantno trče slijeva nadesno i urlaju na njih da izađu iz vode.

Srećom, tijekom drugog dijela boravka vjetrovi su se primirili, pa smo mogli uživati u moru zelene boje, nešto slabijeg saliniteta od Jadranskog, ali i prilično drukčije biosfere – naime, u Crnom moru ispod 150 metara dubine nema kisika, pa će plivači i ronioci čuti specifičan zvuk i osjetiti nešto veći tlak u ušima. Ukoliko ste s malom djecom, Zlatni piasci su, zbog naglog ulaska u duboko more, manje povoljan izbor od obližnje Albene, koja se ističe plažom s postupnim ulaskom u vodu. Također, za obalu koja je poznata kao izrazito jeftina, najam ležaljki i suncobrana je prilično skup: za komplet plažnog aksesoara budite spremni isprsiti se s osam eura. Ili, naprosto - za pet eura kupite suncobran.

Ipak, ima se što raditi i kad se ne možete kupati, a pritom možete proći zapanjujuće jeftino. U gomili kafića i raznovrsnih nacionalnih restorana uz obalu možete uživati u ukusnoj i izrazito povoljnoj hrani i piću (kilogram lokalnih dagnji na buzaru - nešto više od pet eura, domaći roštilj - tri eura za porciju, točeno pivo - manje od euro i pol, kava euro, bezalkoholni i alkoholni kokteli – dva i pol eura). Kad je hrana u pitanju, socijalistički hoteli nisu tako loš izbor: u bagatelnu cijenu punog pansiona (40-ak eura za troje ljudi) ulazi i izvrsna domaća hrana, sastavljena od bezbroj povrtnih variva, ukusno pripremljenih mesnih i ribljih jela te svježih salata i voća. Ako nemate pun pansion, ništa zato – Bugarska graniči Crnim morem s pet zemalja, pa ćete duž obale pronaći balkanske, ruske, gruzijske i arapske restorane, ali i konvencionalan zapadni fast food, pripremljen s lokalnim twistom.

Tu su i neizbježni mini lunaparkovi i gomila drugih zezalica za izvlačenje novaca roditeljima, ali ih možete eskivirati uputite li se u obilazak obližnjih prirodnih atrakcija. Jedna od njih je park prirode površine 13 kvadratnih kilometara, s odlično uređenom planinskom stazom do obližnjeg samostana Aladža, spomenika kulture uklesanog u stijenu. Možete se odlučiti i na izlet do najisturenije kopnene točke Bugarske – obližnjeg rta Kaliakra, povijesno važne strateške točke rusko-turskih ratova, a danas muzeja i vojne baze, s kojega puca prekrasan pogled na beskonačnost mora. Nedaleko je i grad Balčik, 'bugarski Monte Carlo', s vrlo zanimljivom arhitekturom i lijepo uređenom palačom (nekadašnjom ljetnom rezidencijom rumunjske kraljice Marije) te pratećim botaničkim vrtom.

Posebna priča je Varna, grad od gotovo 400 tisuća stanovnika, nakon Sofije i Plovdiva najveći u Bugarskoj. Grad je odabran za europsku prijestolnicu mladih 2017, a kandidat je i za europsku prijestolnicu kulture 2019, pa se znakovi sređivanja i vještog povlačenja sredstava iz europskih fondova vide na svakom koraku. Unatoč tome, Varna sa svojim ogromnim višetračnim bulevarima, impozantnim vjerskim hramovima i kontrastom socijalističkih predgrađa nasuprot ulickanog centra (doslovce bez opuška na cesti) više podsjeća na neko rusko crnomorsko ljetovalište poput Sočija. U samom središtu grada, uz obalu, pruža se ogroman Primorski park (površine slične zagrebačkom Maksimiru), a u njemu ili u njegovoj blizini niz gradskih muzeja, turističkih atrakcija, ali i komunističkih relikata. Najimpozantniji među njima jest hotel Černo more, brutalistička zgrada s čijeg se petnaestog kata pruža izvrstan pogled na grad.

Zašto bugarski turizam pada?

Sav taj naoko shizofren, ali zapravo vrlo funkcionalan spoj ostavštine komunizma i već višegodišnjeg staža u Uniji, ruske discipline i balkanskog nereda domaćinima ipak nije dovoljan za zadovoljstvo turističkim rezultatima. Ministarstvo turizma je u prvih šest mjeseci 2015. već zabilježilo pad od 13 posto u odnosu na 2013. dok kolumnistica dnevnog lista Trud, Marija Kehajova, procjenjuje da će rezultati ovogodišnje sezone biti 20 posto lošiji nego prošle godine, kad je zemlju posjetilo 10 milijuna turista. U tekstu 'Siromašna sezona', Kehajova navodi da razlozi za podbačaj ne leže samo u marketinškom neuspjehu, već i u skandaloznom ponašanju turističkih djelatnika uz obalu. Ilustrira to primjerima kakve u Varni i Zlatnim piascima nismo vidjeli, no navodno su doživljeni u drugom najvećem bugarskom resortu, Sunny Beach, kao i 'bugarskom Hvaru' – Nesebaru. Tamo ozbiljni kuhari uopće ne žele raditi u restoranima jer su gosti prezahtjevni, pa radije ostaju u Sofiji. U međuvremenu, ulicama resorta paradiraju prostitutke i 'playboy-autobusi', koji skupljaju turiste željne seksa i vode ih na nepoznata mjesta.

Bugarski turistički balon se možda ispuhao, no oko 22 sata ludilo tek hvata zalet oko kafića nasred našeg resorta, kopiji Eiffelovog tornja s kojega puca pogled na kopiju bečkog Pratera, ispod kojeg prolazi party street, a u njemu rijeka pijanih Nijemaca, žena umotanih u burke i fanova trbušnog plesa. One druge, neraspoložene za cjelonoćno partijanje, po hotelima razvozi turistički vlakić, dok halapljivo grizu oproštajne kebabe i churrose. Povlačimo se i mi, vrijeme je za noćni let iz ovog čudnog turističkog eldorada koji nas je uspio izbezumiti, katkad u pozitivnom, a nerijetko i u negativnom smislu. Jer ovo iskustvo baca zanimljivu sjenu na turističku strategiju Hrvatske izglasanu u Saboru, koja propovijeda radikalan zaokret od privatnog smještaja ka elitnom, luksuznim hotelima napučenom turizmu. Znajući našu sposobnost da pokvarimo i posljednji resurs od kojeg živimo i vraćamo kredite, prije mi se čini da ćemo, umjesto željene Azurne obale, dobiti – Zlatne piasce.