Bernarda sam upoznao na socijalnom čvorištu kolokvijalno znanom i kao barski stol. Sjedio je blago povučen i tih u malo širem društvu. Pričalo mu se engleski. Pričalo mu se s kojom zanimljivom curkom. Ali, sori stari, ne može sad baš sve odjednom. Nisam ni ja loša kompenzacija za kratko vrijeme, taman dovoljno da uglavimo susret sljedeći dan i da mi ispriča sve o razlozima odlaska iz Dubaija nakon 13 godina. Iz destinacije u koju bi se sljedeće sekunde preselilo tri četvrtine mlađih Hrvata da im se pruži barem pola uvjeta u kojima je Indijac radio.

Bernard je menadžer kvalitete za hrvatski hotelski lanac Valamar. Radno mjesto za koje kaže da ga nema ni jedan drugi hotelski biznis u Hrvatskoj. Kako god, Indijac veli da mu se 13 godina Dubaija popelo na vrh glave i krenuo je tražiti nešto drugo. Za Hrvatsku je čuo od nekoliko kolega Hrvata. I čuo je samo grozote. Ova nova hrvatska emigracija stvarno odrađuje genijalni PR za rodnu grudu: 'Nakon 13 godina bilo mi je dosta tog umjetnog svijeta Dubaija. Dobio sam ponude za posao na Tajlandu i u Hrvatskoj. Kako sam radio s nekim Hrvatima u Dubaiju, čuo sam dosta o zemlji, ali svi odreda imali su samo negativne komentare. Da nije zemlja u kojoj bi trebalo živjeti, da ne možeš napredovati, da ljudi ne govore engleski. Sve negativno. Došao sam u Zagreb na intervju za posao, došao na Tajland. U usporedbi, Zagreb je bio lijep i miran. Dobio sam oba posla, ali sam odlučio biti ovdje.'

Četvrtu godinu u Hrvata i Bernard još uvijek ne misli ići nigdje drugdje. Ima, kaže, dosta manju plaću, ali nije ga previše briga. Nudili su mu prošle godine odličan posao u Dohi. Živio bi u luksuznoj vili s privatnim bazenom i višestruko većim primanjima. Odbio je. Nije normalan. Sviđa mi se. A evo i kratko objašnjenje za to ludilo: 'U Hrvatskoj konačno mogu izbalansirati posao i život. Najbolja stvar na svijetu. Nema natjecanja, nema suludih satnica na poslu gdje svi pokušavaju biti bolji od drugoga, nema podmetanja iza leđa... Imaš vremena ići van. Radio sam svugdje po Bliskom istoku i tamo se sve svodi na posao, posao, posao. Ljudi nemaju vremena ni u petak ili subotu navečer ići van.'

Na sastanke dolazi na sekundu

Još impresija iz grada Mikija, Šilje i Paje Patka – ekipa je u radnom miljeu suzdržana i opterećena, na poslovne sastanke se dolazi točno na sekundu, priča se jedino i isključivo o poslu, stres je neumoljiv. Kaže Bernard da se kod nas stigneš nasmijati sa svojim kolegama, pričati o nevezanim stvarima, opustiti se i svejedno završiš posao u istom terminu kao i ovi na istoku. Pazi hrvatske divote: 'Ovdje ljudi rade zajedno, podupiru se... Ako im priđeš s povjerenjem, bez prijetnji, bez izazova, otvore ti se, suradnja postane jednostavnija, život ljepši.'

Kao menadžer kvalitete Indijac se, među inim, bavi i kvalitetom usluge i ne dvoji ni sekunde da nam je ista katastrofalna. Nekada su ljudi konobarski posao doživljavali kao karijeru, kaže, to je bila čitava kultura. Stariji konobari su i dan danas takvi, no ovi mlađi, kima Bernard glavom, doživljavaju uslugu kao brzi način da zarade lovu i promijene posao. Nema strasti, nema motivacije, nema razumijevanja. To će postajati sve veći problem u budućnosti ovdje kod vas, zbori čovjek i dodaje da se cijene svake sezone dižu, tri zvjezdice postaju četiri zvjezdice, a usluga ostaje ista. Neodrživo.

Baš kao što je neodrživo da nam je turizam ključna gospodarska djelatnost: 'To neće tako ići još jako dugo. Turizam sa sobom donosi gomilu ilegalnih aktivnosti i kada postane glavni izvor državnih prihoda, dobiješ kaos. Pogledaj što se dogodilo s Tajlandom.'

A radio je kao sobar

Momak s Jaruna. Počeo je kao hotelski sobar u Indiji. Solira u hrvatskoj epizodi svog života i prigovara nam da smo hladni na prvu, nepristupačni: 'Ljudi bi mogli malo više govoriti engleski ovdje. Znam, mnogima je naporno, pogotovo kada upoznaš nekoga u dva ujutro. Ali to nije slučaj svugdje u zemlji. Recimo, u Dubrovniku ili Poreču socijalizacija je daleko spontanija i lakša. Valjda zato što su navikli na strance.' Bilo bi Bernardu kul da je malo više javnih obavijesti kod nas na engleskom. Da su računi dvojezični. Ali sve je to sekundarno u usporedbi sa životnom lekcijom koju mu je Hrvatska isporučila:

'Otkad sam ovdje, gledam život drugačije. Prije mi se sve vrtjelo oko novca, pozicija, obrazovanja. Na tom putu sam sreo jako puno ljudi, postigao sve što sam htio i nisam bio zadovoljan. Ovdje sam shvatio da se ne radi o tome da budeš konkurentan, nego da budeš sretan. Nikad neću zaboraviti prijatelja iz Zagreba, vlasnika Saloona, kojem sam predložio da proširi klub jer je vlasnik i susjednih kvadrata. Odgovorio mi je da zašto. On je zadovoljan onim što ima. Ne treba mu više. Taj stav me totalno promijenio. Zadovoljstvo i sreća. Najvažnije stvari. Konkurentnost, tržišno natjecanje... to je samo druga riječ za pohlepu.'

Indijac nije glup

Indijac nije glup. Pričamo o masovnom egzodusu mladih ljudi i slaže se da za kvalitetan život u Hrvata moraš imati dobar posao. Ali dodaje: 'Nije loše da ljudi odlaze van raditi i zaraditi. Upoznat će sebe, naučiti vještine. No nisam dosad sreo ijednog čovjeka koji je radio u stranoj zemlji i tamo pronašao sreću. Meni je možda lakše jer sam iz Indije. Nas je milijarda. Hrvatska je mala zemlja, četiri milijuna ljudi, postoji neki osjećaj pripadnosti. Mislim da će se puno tih ljudi vratiti danas sutra. I investirati ovdje.'

Slažem se. Ovu balkansku kiflu možeš voljeti jedino filmski dramatično – mrziš je, voliš je, bježiš iz nje, vraćaš joj se, misliš da je najgora, misliš da ima nedostižne prednosti... i sve tako u filmskim ciklusima dok ne dobiješ posao u Dubaiju. Onda sereš po njoj dok ti potplaćeni Pakistanac natače rezervoar, a ti ostaješ sjediti u autu mamuran od trodnevnog hotelskog partijanja sa skupom cugom i lakim ženama. Ili neka od varijanti.