Iz perspektive hrvatske dnevne politike čini se potpuno nemogućim da takva generacija uopće postoji, a bogme je stara garda još godinama sasvim sigurno neće pripustiti u prvu ligu. Njima, mulcima i mulicama, s druge strane se uspomene na posljednje godine prošlog stoljeća vjerojatno čine dosta šašavima; dok su o Domovinskom ratu sasvim sigurno naučili podosta u školu, ostatak stvarnog života prije dvadesetak godina čini im se nadrealnim.

Kao da gledaju 'Obitelj Kremenko', film koji je neposredno prije 'Oluje' harao po kinima, s 'Forrestom Gumpom' koji je te godine dobio Oscar ili 'Toy Storyjem', apsolutnim blockbusterom na tržištu željnom nove tehnologije.

Tehnologija, kažete? E, tek to je bilo prilično zabavno: Microsoft je te 1995. na tržište pustio Windowse 95, pravi hit nakon prastarih '3.11', samo što su rijetki opremljeni Hrvati nakon toga muku mučili sa svojim računalima. Tadašnji standard, naime, predviđao je u prosjeku tek četiri megabajta (4 MB!) njihove radne memorije, a predviđalo se da uskoro slijedi prava mala revolucija kojom će se RAM-i udvostručiti na punih osam megabajta.

Doduše, radna memorija i nije se mogla koristiti bogzna kako: o internetu se u to doba pričalo samo u sferi znanstvene fantastike i daleke budućnosti, jer ga je tek te 1995. američka vlada službeno prestala financirati kao državni projekt i prepustila tržištu. A ako ste bili više zainteresirani za kompjuterske igrice, uz to i dobro potkoženi, baš tih dana nestrpljivo ste čekali početak prodaje Playstationa. Onog prvog, nultog.

U hrvatskoj ratnoj stvarnosti, pak, prevladavale su druge teme: putovanje cestom između dva najveća hrvatska grada u prosjeku je trajalo između deset i dvanaest sati, a i to je bio golemi napredak jer je nedugo prije toga izgrađen pontonski Maslenički most, još uvijek na puškometu srpskih pobunjenika. Benzin je koštao spektakularnih 3,75 kuna po litri, makar treba napomenuti dvije važne činjenice - prosječna plaća u Hrvatskoj iznosila je 1.819 kuna, a automobili koji su se drndali cestama na slobodnom teritoriju, mahom stojadini, yuga i lade, trošili su i debelo preko osam litara na stotinu kilometara.

Europski automobil godine bio je Fiat Punto. Onaj stari, prvi.

Mobitela, dakako, Hrvati nisu imali: s mora ili izleta javljali su se kući preko telefonskih govornica i pomoću prepaid kartica zvanih 'Tončip', a one su su također predstavljale vidljiv napredak u odnosu na kartice s magnetnom trakom. Na njima bi javni telefon probušio rupu otprilike na mjestu koje označava potrošeni iznos, samo što je bilo dovoljno malo voska kako bi se kartica doplatila u kućnoj radinosti.

Ni turista nije bilo baš nešto, tek pokoji Slovenac i Česi u svojoj vječnoj romansi s Jadranom.

Vozačima motora nije bilo potrebno nositi kacigu, nitko živ nije ni obraćao pažnju na to. Policija najmanje. Nije bilo PDV-a. Njemačka marka suvereno je vladala financijskim tržištem, a za njih stotinjak u supermarketima se mogla napuniti pristojna košarica za cijeli mjesec. Dakako, samo u onim trgovinama koje upravo u tom trenutku nisu obrađivali slavni tajkuni Miroslav Kutle ili Josip Gucić, za koje možda niste ni čuli ako vam je manje od 20 godina.

Gospodarstvo je, naravno, bilo u potpuno neveseloj fazi: danas je dosta zabavno ponovno gledati Dnevnik i slušati upozorenja o 'alarmantnom stanju hrvatske ekonomije', kao i lamentiranja 'kako zaustaviti odljev mladih stručnjaka iz Hrvatske u inozemstvo'. Doduše, postojalo je tu i objašnjenje da ionako 'kilo mozga košta samo dvije marke', ali pretpostavljamo da mlađe generacije ne bi trebalo opterećivati s likom i djelom autora te izjave.

Bili smo siromašni, ali barem nismo imali kredita. A i cijela država ušla je u tu godinu s ukupnim vanjskim dugom od 3,8 milijardi eura. Za usporedbu, danas smo dužni otprilike 50 milijardi.

Na televiziji 1995. niste mogli vidjeti bogzna što, a daljinski upravljač gotovo da i nije bio potreban jer se obično prebacivalo s HTV-a 1 na HTV 2 i unatrag. Kakva Nova, kakav RTL, kakvi bakrači...

Hrvatski prvak Hajduk uspio je ući u četvrtfinale Lige prvaka, odakle ga je - nakon 0:0 u Splitu i 3:0 u Amsterdamu - izbacio tadašnji prvak Europe, vjerojatno najmoćniji Ajax svih vremena. Dinamo, s druge strane, nije ni postojao.

Na estradi je suvereno vladala 'dance bojna' predvođena ET-jem, dok su njih pratile cijele kolone šund izvođača koje se danas s dozom sarkazma i nostalgije sluša kao 'trash'. Ipak, nešto važnijim se čini podatak da je 1995. pokojni Dino Dvornik snimio jedan od najboljih hrvatskih live albuma ('Live in Muenchen'), pustio legendarni singl 'Afrika' i pjesmom 'Ništa kontra Splita' rasturio na Splitskom festivalu.

Te godine i u Hrvatskoj su se slušali svjetski hitovi poput 'Gangsta's Paradise' ili pobjednice Grammyja Alanis Morissette; doduše, CD-i su tek stidljivo stizali u upotrebu pa je trebalo nazivati dosta popularne glazbene želje na radijskim postajama i zaželjeti svoju pjesmu, a onda u pravom trenutku istovremeno stisnuti tipke 'rec' i 'play' na kazetofonima kako bi se složila vlastita kompilacija na kazeti. Bez straha od ZAMP-a.

Kazeta, kažete, nemate pojma što je to? Uh, to je već dosta komplicirano za objašnjavati, neka ostane u prapovijesti...