Sastavljanje lista za Europski parlament u prvi je plan izbacilo probleme koje u prvom redu predsjednik SDP-a Zoran Milanović ima sam sa sobom. Milanović je prepoznao Piculu kao glavnu prijetnju svojoj vladavini strankom (i državom) i tako priču sa sastavljanjem lista nepotrebno pretvorio u velik politički problem
Milanović je navikao voditi stranku u autokratskom stilu i nikakvi disonantni tonovi spram odluka velikog vođe nisu dopušteni. Očito je da voli kada mu se povlađuje. Sam Milanović produkt je pogreške u procjeni unutar samoga SDP-a jer je instaliran na vlast kao pandan tada nedodirljivom Ivi Sanaderu. SDP se u javnosti doživljavao kao stranka s mlakim vodstvom sklonim beskrajnim raspravama pa im je trebao netko 'drčniji' da parira Sanaderu.
Nakon što je preuzeo stranku odmah je pokazao svoju narav koja ne trpi nikakve autoritete ni sukob mišljenja i krenuo s 'čišćenjem' svih koji su mu se usudili suprotstaviti ili je mislio da bi to mogli.
Tako su redom odlazili moćni i prepoznatljivi političari - od Željke Antunović pa do Mirele Holy. Čak je i Milan Bandić izletio, ali tek kad je to sam poželio, a ne kad je trebao.
Tu dolazimo do srži današnjeg problema. Tonino Picula je na unutarstranačkim izborima 2003. bio Milanovićev protukandidat i od tada njih dvojica nemaju gotovo nikakav odnos. Picula se cijelo vrijeme Milanovićeve vladavine SDP-om držao 'ispod radara' obavljajući dužnost gradonačelnika Velike Gorice, a potom se u potpunosti posvetio međunarodnoj politici držeći se podalje od Milanovića i pazeći da im se putovi ne ukrste. To je obojici odgovaralo, ali nakon ulaska Hrvatske u EU situacija se dramatično promijenila.
Picula, kao iznimno aktivan europarlamentarac, koji je na izborima dobio najveći broj preferencijalnih glasova uključujući i razvikanu Ružu Tomašić, postaje sve popularniji i omiljeniji u javnosti. Prepoznat je kao uspješan političar, sve češće je gost u nacionalnim medijima te iznosi svoje mišljenje o situaciji u zemlji i inozemstvu, a na međunarodnom planu uživa ugled kakvim se može pohvaliti malo tko s hrvatske političke scene.
I kao takav postaje sve veća prijetnja opstanku Zorana Milanovića na čelu SDP-a. Naročito ako uzmemo u obzir posvemašnju premijerovu nepopularnost kod kuće. Štoviše, Piculu se u javnosti promatra kao Milanovićeva oponenta koji se ne boji govoriti što misli. Uostalom, tijekom spora Zorana Milanovića s Viviane Reding i Europskom komisijom zbog slučaja Josipa Perkovićapodržao je Aleksandru Kolarić i usudio se reći da će Hrvatska morati popustiti.
Zbog toga je jasno da se Milanović pokušava riješiti Picule, ali to nije tako jednostavno jer mu on ne nastoji dati povod za to. Da je Picula dao Milanoviću povoda, riječju ili djelom, sada se ne bi raspravljalo o njegovom imenu na petom mjestu zajedničke liste Kukuriku koalicije jer ne bi ga ni bilo na listi!
SDP je na zajedničkoj listi Kukuriku koalicije za Europski parlament Piculi pretpostavio Nevena Mimicu i Biljanu Borzan, s tim da su treće i četvrto zauzeli koalicijski partneri iz HNS-a i IDS-a. Povjerljivi izvori iz SDP-a, putem kojih se ova stranka voli obraćati javnosti otkada je šef Zoran Milanović, što također puno govori o atmosferi u SDP-u, kažu da se Picula udaljio od Milanovića i SDP-a te da sve više provodi samostalnu politiku. Prema tome je logično da nije nositelj liste ili barem drugi. Suradnja koju je ostvario s HDZ-ovcem Stierom oko politike prema BiH i tamošnjim Hrvatima samo je bila dobar izgovor da ga se napadne.
Može se reći da spuštanjem na peto mjesto zajedničke Kukuriku liste Milanović šalje poruku Piculi o tome tko je gazda u kući i što će mu dogoditi ako ne bude slušao. S obzirom na način na koji su ustrojene i vođene stranke u Hrvatskoj, Piculi - ako zaista ima ambiciju postati predsjednikom SDP-a - preostaje čekati priliku i za to vrijeme nastojati ostati u stranci. No Milanović je jedan od najneomiljenijih političara u Hrvatskoj, pa bi zlobnici mogli reći da udarima na Piculu samo još više podiže popularnost rastućeg konkurenta.
