Ni sam ne znam kome ova višednevna trakavica oko nabave novih automobila za Vladine dužnosnike i uposlenike uopće više treba. I čime je to, ako ćemo pravo, uopće zaslužila da već punih tjedan dana figurira kao najvažnija tema svih javnih foruma: od lokalnih kafića i gradskih tramvaja, pa sve do naslovnica nacionalnih medija i izvanrednih konferencija za novinare samoga premijera Zorana Milanovića. I to ne jedne, nego čak dvije, da bi nakon svega toga i jučerašnju sjednicu Vlade i opet otvorio istom tom temom. Po čemu je ta tema uopće toliko značajna i nova da je se prvi čovjek Vlade tako minuciozno dohvatio, pa mu već danima ne silazi s usana? Što ga je to u njoj toliko uzrujalo da joj je posvetio toliko svojeg vremena i energije?

Nije ovo, naime, po prvi put da mediji propituju opravdanost nabave tolikih i takvih automobila za državne potrebe. Slično su, ako vas sjećanje služi, pisali i u ljeto 2010., dok je u Banskim dvorima stolovala Jadranka Kosor, kad je naručivano oko 1.000 vozila, pa u proljeće 2011. kad je dio njih isporučivan. Pisalo se o tome i u ljeto 2012. kad su vozila kupovali u onoj novoosnovanoj Čačićevoj agenciji, pa opet u proljeće i zimu prošle godine, kad je baš nabava ovih aktualnih automobila bila na dnevnome redu Vlade. Brujali su mediji i kod nabave nekih pojedinačnih skupocjenih limuzina: od one oklopljene Sanaderove, preko terenca bivše ravnateljice Plitvičkih jezera pa sve do one nedavne, sad već i vraćene krstarice, za sisačku županicu.

Koju nam to, dakle, poruku premijer Milanović pokušava poslati tako grčevitim hvatanjem za ovu temu, koja bi bez njegove aktivne uloge u njoj vjerojatno već bila pala u medijsku zastaru? Da odsad misli ozbiljno? Da više neće dozvoliti bespotrebnu rastrošnost državnoga aparata? Da će odsad on i svi njegovi biti solidarniji sa svima onima koje život ovih kriznih godina baš i ne mazi? Izgleda da nam Milanović baš to pokušava poručiti: da nas razumije i želi s nama, koliko je to moguće, podijeliti bar dio naših svakodnevnih muka.

Poplava u Pepermintu

No, ta mu nova uloga, ako ćemo pravo, ni najmanje ne leži. Prirodnije je izgledao na kavama u Taču ili tulumima u Pepermintu, negoli kad od dužnosnika zahtjeva niži standard i gnjavi ih s nekim uštedama i rezanjima, s kojima se do jučer baktao 'dežurni negativac' - ministar Linić. Jer, čak i kad se pojavi na mjestima prirodnih katastrofa, u ledom okovanom Gorskom kotaru i poplavljenim selima oko Karlovca i Siska, ne zna se je li neugodnije njemu ili onima koji ga tamo slušaju. Goranima, tako, poručuje da ne vjeruju onima koji im dolaze pozirati (premda i sam osjeća da je postao jedan od tih 'pozera'), a ljudima koji su do grla u vodi pojašnjava kako je stanje 'loše, ali ne tako loše kao u Britaniji', te da ih kod nekih budućih poplava možda i ne treba bezuspješno pokušavati obraniti, nego jednostavno evakuirati, a možda čak i preseliti!? Pa čak i kad ovih dana obrazlaže smanjenje dužnosničkih plaća, što je valjda još jedna mjera kojom i 'političku klasu' pokušava uključiti u te proklamirane 'mjere štednje', i površnijem je promatraču vidljivo da Milanović počinje povlačiti poteze u koje ni sam ne vjeruje, i koje je do prije samo nekoliko tjedana nazivao najobičnijim populizmom.

Otkud, dakle, taj radikalni zaokret? Teško je izvući drugačiji zaključak od onoga da i samome Milanoviću postaje jasno kako od programa njegove Vlade do kraja mandata neće biti vidljivijih rezultata. Od dva glavna motora njegova početnog tima – Radimira Čačića i Slavka Linića – jedva da je više išta ostalo. Prvi već mjesecima prisilno izbiva iz politike, dok mu dojučerašnji stranački kolege rasturaju suradnike i onemogućavaju politički povratak, a i drugi ubrzano gubi povjerenje i prostor za ozbiljnije djelovanje. A on sam, sve kad bi o gospodarstvu nešto i znao, više nema vremena za neki novi suvisli program i okupljanje tima koji bi ga proveo. Nakon više od dvije godine života u iluziji da će do gospodarskog oporavka nekako doći, sad i njemu samome postaje jasno da od toga ipak neće biti ništa. I, što mu onda uopće preostaje u godini čak dvaju izbora? Ako građane više ne možeš uvjeravati da će oni živjeti bolje, možeš ih barem pokušati uvjeriti da ćete ti i oni oko tebe živjeti lošije. Da ćeš, kolikogod ti to teško palo, pokušati postati 'jedan od njih'. I da, unatoč objektivnom neuspjehu svojega programa (za kojeg će se u mjesecima koji su pred nama vjerojatno moći čuti kojekakva objašnjenja na kojima zasigurno već radi neki PR tim) SDP i njegovi koalicijski partneri ipak 'nisu isti kao HDZ'.

I to bi, manje ili više, bilo to. To je priča na koju će se građani idućih mjeseci, budu li uopće imali volje slušati što im vladajući imaju za reći, naprosto morati naviknuti. Ne smisle li Milanovićevi stratezi u međuvremenu nešto bolje i uvjerljivije.