Ostavimo li po strani fantomske 'sigurnosne razloge' za ovakvu inicijativu, ostaje pitanje: zbog čega se doima groteskno kada se Milorad Dodik poziva na europsku politiku? Što se to događa u Dodikovoj glavi dok misli na lik Carle Bruni, djelo Nicolasa Sarkozyja i zabranu burki u državnim školama koju je Francuska provela još davne 2004? I, konačno, zašto Milorad nije Nicolas - niti će ikada biti?

Za početak, što god ona bila ili uopće mogla značiti, tradicija Republike Srpske nema apsolutno ništa s prošlošću Francuske. K tome, Francuska je pitanje svojih manjina riješila znatno brže i efikasnije od svih multi-kulti politika kakve su stvorile SAD, a modificirale prvenstveno Britanija i Nizozemska. Istini za volju, valja priznati da Sarkozy nerijetko skreće u nacionalistički diskurs u kojem je Milorad Dodik kao kod kuće, no ipak se zato ne može reći da nacionalist Dodik ponekad skrene u republikanizam francuskog stila, pa makar i zabunom. Model koji Dodik zagovara ne postoji niti u jednoj interpretaciji multikulturalizma, koliko god da ga slobodno ili blagonaklono prema Dodiku tumačili. To naprosto nije model. To je nesuvisla politika koja samo traži alibi u francuskom modelu, e da bi uvela još jednu diskriminatornu odluku.

Naime, većina muslimana druge i treće generacije koji žive u Francuskoj ne gradi svoj identitet na temelju zemlje svog porijekla. Njihov je identitet uvelike određen različitim oblicima marginalizacije koja se odvija unutar zemlje u kojoj žive i koja se tiče samo te zemlje. To potvrđuju i rezultati mnogih istraživanja. Primjerice, što se tiče praktičnih vjernika među muslimanima druge i treće generacije u Francuskoj, njih je manje nego katolika druge i treće generacije. 77 posto Francuza smatra da su muslimani Francuzi poput svih drugih građana. 72 posto muslimana u toj državi smatra da život u suvremenom društvu nije u sukobu sa životom predanog muslimana. Samo nekoliko postotaka, no oni egzaktno pokazuju koliko su priče o bombi iza burke prenapuhane i upućuju na vrlo vješto stvoren mit o 'muslimanskoj ugrozi'.

Mladi muslimani koji sada žive u Francuskoj ne prosvjeduju zato što im država otežava prakticiranje vjeroispovijesti. Oni prosvjeduju jer znaju da postoje čvrste i nepopustljive granice po pitanju njihova stanovanja, zaposlenja i sličnih egzistencijalnih stvari. Prosvjeduju i zato što postoji iznimno nezadovoljstvo zbog neučinkovitosti lokalnih tijela u kojima su angažirani mnogi utjecajni muslimani. Međutim, unatoč svemu, Dodik ne odustaje od iznimno glupog argumenta sigurnosti koji zbilja ne prolazi više nigdje. Kada Dodikova država uspije doći do sličnih postotaka, a neće jer su u tim krajevima međukulturni odnosi u posljednjem stadiju raspadanja, onda si može dozvoliti da za Republiku Srpsku Europa ne bude samo 'misaona imenica'. Do tada, on je još samo jedan delikvent koji se igra šibicama na ovom balkanskom buretu baruta, a to narod voli.

Pustimo sada na stranu apokaliptične scenarije i privatne stavove o muslimanskim pokrivalima. Dovoljno će biti da ih shvatimo samo kao katalizator za sve one iskrivljene politike koje nevjerojatnom vještinom, uvijek iznova koriste jedan te isti recept. Kao što piše Peter Jones, kulture se postavljaju kao nositelji problema umjesto ljudi koji su nositelji tih kultura. No posljedice takvog pristupa uvelike ovise o kontekstu. Sarkozy ima stabilnu demokraciju, državljane s građanskom sviješću i političke savjetnike, a Dodik ima samo svoje fobije s kojima se konzultira. Tome treba pridodati da Dodik, za razliku od svog francuskog kolege, živi u onom dijelu svijeta na kojem je etnički identitet siledžijski inkorporiran u nacionalni identitet. Drugim riječima, to znači da nasuprot onih koji će kazati: 'Ja sam prvenstveno Francuz, a tek onda musliman ili Arapin', postoje oni koji isticanjem svoje nacionalnosti ističu jedan od semantički najbogatijih simbola. Kaži mi nacionalnost i reći ću ti tko si. U ovim krajevima biti Hrvat ili Srbin sa sobom nosi više podataka nego što bi najnaprednija biometrijska putovnica mogla pohraniti. Nacionalnost znači sve ono što nam sredina velikodušno pripiše rođenjem, svidjelo se to nama kasnije ili ne. U tom paketu nalazi se nacionalno porijeklo, vjeroispovijest, pa čak i fizionomija. Sjetimo se samo Slavena Letice koji je svojevremeno imao bizarnu ideju da država svakom novorođenom djetetu pokloni malu 'škrinjicu dobrodošlice', prepunu nacionalnih simbola među kojima bi bili jedan zlatnik, tekst hrvatske himne, stihovi 'O lijepa, o draga, o slatka slobodo' te krunica ili neko drugo vjersko obilježje.

RS-burka i hrvatska šutnja

Zanimljivo je još nešto: zašto u nas vijest o zabrani burke u Francuskoj izaziva veću pažnju od zabrane burki u Republici Srpskoj? Je li to zato što ne očekujemo da Francuska to učini, plus spoznaja da je Dodik takav kakav je pa nas to nimalo ne iznenađuje? Ili se radi o tome da postoje određene simpatije prema tom postupku? Ma da, ta burka, opasna je to stvar… Ili nije?

Mediji, inače na gotovs pri samom spomenu ekstravagancija susjednog nam predsjednika, nisu s većom pozornošću popratili ovu, za sada još uvijek samo inicijativu. Teško da je Republika Srpska u svom stavu usamljena. Možemo biti gotovo sigurni da bi i u Hrvatskoj nastala žustra debata među intelektualcima svih provenijencija kada bi koja mudra glava zaključila da burke u hrvatskoj predstavljaju opasnost. Prvo bi se pojavio Mate Laušić s neizostavnom lulom i analizom potencijalne ugroze. Tu bi analizu bez sumnje potvrdio i Pavle Kalinić, nakon čega bi krenula bulumenta pseudointelektualaca upirući se iz petnih žila dokazati da je društvo bez burke bolje i nadasve sigurnije. Sigurno je i to da bi jedan od argumenata bio da je 'žensko lice i tako ljepše ako nije skriveno'. To bi bez sumnje Jadranku Kosor izbacilo iz takta jer bi nanjušila neviđeni seksizam. Na taj šlagvort bi skočile takozvane feministice i država bi zaista bila destabilizirana.

Sreća naša što je burku u Hrvatskoj moguće naći uglavnom na internetu. Inače bismo bili osuđeni da slušamo ovakve sulude rasprave.