‘U tome sam osobno sudjelovao i dobro znam što se dogodilo. Onoga trenutka kada smo kao predstavnici sindikalnih organizacija iznijeli četiri osnovna uvjeta za nastavak razgovora i najavili održavanje prosvjeda ispred Ministarstva rada, ministar Mrsić poslao nam je dopis u kojem je naveo da mu je prihvatljivo sve što smo zatražili te da smatra kako je dogovor postignut. Dakle, napisao je i potpisao da prihvaća postavljene uvjete sindikata. Na temelju toga dopisa mi smo se vratili na razgovore s njim kao predstavnikom Vlade.

No kada smo sjeli za stol, ministar je opet pokrenuo ista ona pitanja oko kojih smo mislili da smo se složili, vjerujući onome što nam je napisao. Upozorili smo ga da o tomu više nemamo što razgovarati, jer smo se oko tih pitanja složili i pokazali smo mu dopis koji je osobno potpisao, ali on je nešto prtljao, govorio da ipak nismo i da o tomu još moramo razgovarati. Kada smo ga pitali zašto nam je onda slao dopis u kojem se složio s našim zahtjevima, rekao nam je da je to napisao samo zato da se vratimo na razgovore’, prepričao je Šimo Orešković, u emisiji ‘Karte na stol’ Osječke televizije, posljednji susret s ministrom Mrsićem.

Kaže da je to toliko naljutilo i uvrijedilo sindikalne čelnike Mladena Novosela i Krešimira Severa da su se žestoko sukobili s ministrom Mirandom Mrsićem, vidjevši da usprkos svom potpisu ne pristaje na njihove uvjete. Stoga su se povukli iz pregovora i bez jamstva Vlade da prihvaća njihove temeljne uvjete neće se vraćati za pregovarački stol.

Sindikati kao Vladin alibi

Šimo Orešković prisjeća se kako je i 2003. godine koalicijska vlast na čelu sa SDP-om također značajno izmijenila Zakon o radu i smanjila prava radnika, kao što to i sada čini pokušavajući izmijeniti sve zakone koji reguliraju položaj radnika. ‘Čini mi se da su oni dovoljni sami sebi, nikoga ne uvažavaju i na nama neprihvatljiv način žele promovirati socijaldemokraciju. Vlada je odlučila promijeniti 11 radno-socijalnih i četiri mirovinska zakona. Smatramo da za to nema potrebe bez dodatne analize primjene postojećih zakona, no njih naši argumenti ne zanimaju. Vlada nas nije uvažila kao socijalne partnere, nego samo iskoristila kao alibi da može reći kako je s nama željela postići dogovor, ali eto, nije uspjela, pa će sada te zakone promijeniti i nove donijeti s nama ili bez nas. Tako se povijest ponavlja, a ova 'socijaldemokratska' vlada izgubila je sva socijaldemokratska obilježja’, ocjenjuje Orešković.

Upozorava i na ozbiljno kašnjenje u povlačenju sredstava iz fondova Europske unije. ‘Bio sam ove godine dvaput u Bruxellesu, u Poljoprivredno-socijalnom vijeću pri EC. Ondje se raspravljalo o zajedničkoj poljoprivrednoj politici 2014-2020. godine i tražili su od mene izvještaj o situaciji u Hrvatskoj. Stekao sam dojam da nitko iz Hrvatske u toj raspravi ne sudjeluje. Znam da poljoprivredu predstavlja jedan eurozastupnik iz Siska, no tamo su bili i predstavnici poslodavaca. Bio sam razočaran kada sam vidio da Udrugu poslodavaca zastupa jedna mlada pravnica, koja je kazala da su oni trenutačno u svađi sa sindikatom oko prijedloga Zakona o radu i otišla je žureći na avion. To je katastrofa’, tvrdi Orešković.

Propustili smo 2014. godinu

Podsjeća da Hrvatska ima na raspolaganju osiguranih 330 milijuna eura, što je 2,45 milijarde kuna koje bi se iduće godine mogle iskoristiti za ruralni razvoj.
‘Svaki taj OPG može nametnuti projekt za koji će dobiti 40-70 posto sredstava, ali problem je u tomu što mi već kasnimo za povlačenje sredstava u 2014. godini. Upozorili su me u Bruxellesu da zbog toga nemamo previše šanse da ih iskoristimo. Na Vladi i u Ministarstvu poljoprivrede nisu još usvojili programe koje moramo proslijediti EC-u kako bi raspravljali o njima i odlučili o dodjeli sredstava. Zato, ako iduće godine uspijemo iskoristiti makar 30 posto sredstava koja su nam na raspolaganju, bit će to biti jako, jako dobro’, upozorava predsjednik PPDIV-a i navodi kako je u Europskoj uniji u poljoprivredi zaposleno 1,9 posto stanovništva, dok je u Hrvatskoj to sedam posto.

‘Previše ljudi kod nas živi od poljoprivrede, točnije, preživljava i slabo zarađuje. U EU od poljoprivrede se može dobro živjeti, ali europski poljoprivrednik raspolaže s više od 30 ha zemljišta, dok hrvatski prosječno ima jedva četiri, pet, a da o kvaliteti mehanizacije, navodnjavanju i prinosima i ne govorimo’, zaključuje Šimo Orešković.