Prvi put otkako su u Hrvatskoj 1990. organizirani višestranački demokratski izbori predsjednik Hrvatskog sabora preminuo je tijekom

svog mandata. Boris Šprem kratko je obnašao dužnost prvog čovjeka najvišeg predstavničkog tijela u Republici Hrvatskoj, tek nešto više od devet mjeseci, ali je sintagmu o 'prvom čovjeku' opravdao upravo vlastitom čovječnošću. Prvi i pravi čovjek.

Treba li zamisliti čelnu osobu nositelja zakonodavne vlasti u Hrvatskoj u prijelomnom trenutku rješavanja različitih segmenata krize, posljednjih mjeseci uoči ulaska zemlje u Europsku uniju i planiranja budućnosti za naraštaje hrvatskih građana, Boris Šprem bi sa svojim odlikama uvijek bio odličan izbor.

Možda i predobar za hrvatsku politiku koja se teškom mukom bori s opterećujućim naslijeđem i stalnim nedostatkom konsenzusa oko temeljnih vrijednosti društva. Politika je na neki način uvijek konflikt.

U konsolidiranim demokracijama taj je konflikt kanaliziran kroz institucije i profesionalizaciju politike. Takvim demokracijama teži i Hrvatska, a konflikti se najbolje rješavaju uz ljude kojima su mir, ljudskost i poštivanje drugog i različitog vlastite temeljne vrijednosti. Kao Borisu Špremu.

U hrvatskom političkom sustavu, odnosno u Hrvatskoj kao parlamentarnoj demokraciji Sabor ima središnji položaj, ali je političkom praksom ključna moć u izvršnoj vlasti. Hrvatska u tome nije iznimka. Ipak, predstavničko tijelo svih građana i njegov predsjednik i Ustavom imaju neposredan odnos s onima koji ih biraju.

Zbog toga nikad nije svejedno tko je na čelu parlamenta kao glasa jedne zemlje. Boris Šprem kao miran, jednostavan i obrazovan čovjek te kao pomirljiv, razuman i pristojan političar svoju je dužnost prvog među saborskim zastupnicima odradio na ponos sebi i svih koje je predstavljao. Postavio je nove standarde u vođenju Sabora imajući pred sobom težak zadatak obnove povjerenja građana u hrvatsko zakonodavno tijelo. Već godinama Hrvatski sabor u ispitivanjima javnog mnijenja dobiva niže ocjene i od Predsjednika i od Vlade Republike Hrvatske.

Dva su razloga tomu. Građani dobro znaju da unatoč ustavnim ovlastima predstavničko tijelo služi ponajviše kao glasački stroj za Vladine odluke te da su rasprave u njemu počesto primjer kako se ne smije komunicirati u političkom prostoru. Neargumentirano, ostrašćeno i prvoloptaški. Kad god bi Boris Šprem uzeo riječ, takva bi komunikacija s kolegama i javnošću postajala dijametralno suprotna. Kako vrijeme bude odmicalo, Špremov će doprinos radu Hrvatskog sabora i odnos prema sugrađanima biti sve važniji jer će postati nenametljiv uzor.

Premda mnogobrojni političari nastoje biti što bliži građanima kako bi ih oni doživjeli 'kao svoje', u čemu ima podosta sirovog populizma, Boris Šprem bio je sam po sebi blizak drugima. Tako ga se doživljavalo bez agresivnih pokušaja približavanja iz sasvim drugih razloga.

Boris Šprem je, sada je to potpuno jasno, bio uvelike odstupajući slučaj u hrvatskoj politici. I samim time neusporedivo bolji. Njegovi su postupci bili promišljeni, izjave odmjerene, reakcije staložene, a s pozicije moći nikada ni s kim nije ulazio u nepotrebne duele kakvi se sve više gomilaju. I kakvi samo oduzimaju dragocjeno vrijeme u zemlji u kojoj svi na vlasti i pri njoj gotovo svake minute trebaju početi rješavati barem jedan problem u interesu građana.

U nepunih godinu dana, koliko je Boris Šprem bio predsjednik Hrvatskog sabora, a prije toga dvije i pol godine predsjednik Skupštine Grada Zagreba, osjetilo se da je interes građana, javni, a ne parcijalni interes imperativ rada Borisa Šprema. U tome su hrvatski građani, poglavito Zagrepčani, kada su posrijedi neke odluke gradskog predstavničkog tijela, bili s pravom nestrpljivi i nezadovoljni.

No, Boris Šprem nikad nije pokazivao ništa drugo doli spremnosti da se sasluša i posluša stav građana. Nekih se političara pribojavate, nekih se stidite, neki su vam odbojni. Boris Šprem nije izazivao nijednu lošu emociju jer jednostavno nije ni bio loš. Bio je dobar, miran čovjek u vremenima u kojima je politika u prvom redu trebala ponuditi nadu i odlučnost da ta nada ima pokriće u sasvim konkretnim planovima i rješenjima.

Šprem je djelovao kao čovjek rješenja, a ne problema, i to mu je, uz ostale odlike javnog postupanja, možda i najvažnija. Uz njega je postojala nada da će se za pravi smjer i pronaći ljudi i postići dogovor. Umorni od loših ljudi i vremena, hrvatski građani to i traže.

Hrvatska je politika malokad bila spremna za postizanje konsenzusa oko krucijalnih pitanja. Ne samo međustranački, nego i unutarstranački. Čini se da se ljude i političare poput Borisa Šprema u takvim okolnostima i ne može čuti. Ili poslušati. No, upravo njihov način djelovanja i odnosa prema sredini u kojoj i – za koju djeluju ima neprocjenjivu vrijednost.

Ta se vrijednost nerijetko percipira kada je već kasno, ali to ne znači da je kasno i za njezinu bit. Hrvatska je ostala bez političara uz kojega je njezina politika bila civilizirana i napredna. Hrvatski sabor ostaje bez predsjednika u kojemu se on u svakom trenutku zalagao za poštivanje najviših vrednota parlamentarizma. Najveći i nenadoknadiv gubitak osjetit će ljudi najbliži Borisu Špremu, njegova obitelj, prijatelji i kolege koji su ga poznavali upravo kao čovjeka. Tu je priliku dobila i cijela zemlja koja će se u svim budućim podsjećanjima na Borisa Šprema prvo sjetiti njegove ljudskosti.