Nakon katastrofe u Siriji, Europa je itekako svjesna toga da događaje u Libiji ne smije prepustiti slučaju. Mirovna konferencija u Berlinu, koja je završila u ponedjeljak i na kojoj su sudjelovali predstavnici 16 zemalja i organizacija, polučila je tek zajedničku izjavu u kojoj se sudionici obvezuju na podržavanje aktualnog primirja u Libiji, uskraćivanje pomoći sukobljenim stranama te na bolju kontrolu embarga Ujedinjenih naroda na izvoz oružja u tu zemlju. Riječ je o optimističnim izjavama međunarodne zajednice koje su uobičajene i koje nipošto ne jamče rješenja. Dovoljno se prisjetiti svih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, Ruande, Sijerra Leonea, Abhazije, Osetije, Sirije...

Na sastanku u Berlinu sudjelovali su predstavnici Alžira, Kine, Egipta, Francuske, Njemačke, Italije, Rusije, Turske, Konga, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država, UN-a, Afričke lige, Europske unije i Arapske lige, ali ne i predstavnici sukobljenih strana u samoj Libiji. Domaćica susreta, njemačka kancelarka Angela Merkel, upozorila je kako je konferencija održana zbog teške humanitarne krize i opasnosti od destabilizacije čitave sjeverne Afrike, s čime su se složili ruski predsjednik Vladimir Putin, francuski predsjednik Emmanuel Macron, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i američki ministar vanjskih poslova Mike Pompeo.

Predstavnici sukobljenih strana u zamršenom libijskom sukobu, predsjednik vlade Fajez al Saraj te general Kalifa Haftar nisu izravno sudjelovali na berlinskoj konferenciji, ali su obavili odvojene razgovore sa sudionicima sastanka. Nekoliko dana ranije u Moskvi su propali mirovni pregovori nakon što je Haftar, za razliku od Al Saraja, odbio potpisati dogovor o primirju. Stanje na terenu za vrijeme mirovne konferencije zakompliciralo se nakon što je Erdogan navodno poslao stotine boraca iz Turske i Sirije u Libiju, a posebno nakon što su snage lojalne generalu Haftaru blokirale naftne terminale na istoku Libije i postupno počele zauzimati jug zemlje, također bogat naftom.

Turska intervencija

Prestanak izvoza nafte, koja je toj zemlji jedini izvor prihoda, prosvjed je protiv turske intervencije u Libiji, kojoj, prema ocjeni međunarodne zajednice, predstoji 'zamjenski rat' velikih sila poput onog u Siriji.

Ključne osobe za iznalaženje mira u Libiji su premijer Fajez al Saraj, koji predstavlja međunarodno priznatu libijsku vladu sa sjedištem u Tripoliju na zapadu zemlje, te general Kalif Haftar, kojeg podržava libijski Zastupnički dom sa sjedištem u Tobruku na istoku Libije.

Predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva (GNA) Al Saraj, kojeg su bez potpore većine Libijaca instalirali Ujedinjeni narodi, okrenut je Zapadu, a odnedavno ima snažnog saveznika u Turskoj koja, unatoč protivljenju drugih zemalja nazočnih u regiji, radi nafte namjerava preuzeti kontrolu nad vodama istočnog Sredozemlja. Al Saraja podržavaju Sjedinjene Države i većina zapadnih zemalja, ali se ponajviše oslanja na pomoć Katara, Italije i Turske. Ankara, osim ekonomskih, ima ideološke razloge za podršku Al Saraju jer se unutar GNA nalazi i jedna frakcija Muslimanskog bratstva, zbog čega je osigurana i podrška Katara.

Većinu snaga Al Sarajeve GNA čine upravo borci iz organizacije bliskih Muslimanskom bratstvu, a njegovu vladu podržavaju milicije u Tripoliju i susjednoj Misrati, kao i privatna vojska bivšeg ministra obrane Osame al Juvailija. Njegova zintanska brigada, koja je ime dobila po gradu Zintanu, bila je jedna od ključnih postrojbi u borbi protiv snaga odanih Gadafiju, a upravo su njezini pripadnici usred libijske pustinje nadomak granice s Nigerom locirali i zarobili odbjeglog Gadafijeva sina Saifa.

CIA-in čovjek blizak Kremlju

Drugom stranom zemlje preko Libijske narodne vojske (LNA) upravlja Haftar, nekadašnji general svrgnutog diktatora Muamera Gadafija koji je blizak Kremlju, ali kojeg sve više podržavaju Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Saudijska Arabija, Jordan i prešutno Francuska, ponajviše stoga što joj konkurentska Italija, kada je riječ o libijskoj nafti, podržava Al Saraja. Prema nekim izvješćima, u vojnim kampovima LNA otkrivene su francuske rakete, što je službeni Pariz, koji Haftara smatra najboljom opcijom za umanjivanja rizika od ekstremista, opovrgnuo.

Iako nekadašnji CIA-in čovjek, Haftar najviše računa na Moskvu, od koje je otvoreno zatražio opskrbu oružjem i s čijim se vojnim čelnicima redovito sastaje. Koliko je čvrsta podrška Kremlja, govori podatak da je Haftar bio gost na ruskom nosaču aviona 'Admiral Kuznjecov' dok je taj brod plovio Sredozemljem prema ruskoj ratnoj luci Tartus u Siriji. No zbog međunarodnog embarga Rusija nije u mogućnosti izravno isporučivati Haftaru oružje pa ono navodno dolazi iz susjednog Alžira. Kremlj, slažu se analitičari, koristi svaku priliku za proširenje utjecaja u regiji u nedostatku ujedinjenog zapadnog angažmana. Time bi Rusija mogla povratiti energetske, vojne i infrastrukturne ugovore koji su za vrijeme Gadafija iznosili milijarde dolara.

Kako bi nesmetano osigurao dopremu oružja, Haftar je započeo s osvajanjem juga zemlje prema granici s Alžirom, a istovremeno kreće u ofenzivu s juga i istoka prema Tripoliju, čija je predgrađa već zaposjeo. Za osvajanje jugozapada zemlje Haftar pak s krajnjeg jugoistoka 'uvozi' sudanske plaćenike, a sve veće približavanje vojske susjednom Tunisu zaprijetilo je opstanku mlade demokracije u toj zemlji koja se tek počela oporavljati od revolucije.

Gospodar rata iz Tobruka, procjenjuju vojno-politički analitičari, u prednosti je pred vladom u Tripoliju, koji je donedavno bio u rukama ISIL-a, ponajviše stoga što osim ruske podrške ima potporu susjednog Egipta, kojem je istočni dio Libije važan zbog sprečavanja prelijevanja islamskih terorista preko zapadnih egipatskih granica.

Haftar se dosad nekoliko puta sastao s egipatskim predsjednikom Abdelom Fatahom al Sisijem u Kairu te je od libijskog gospodara rata zatražio pun angažman u očuvanju sigurnosti na 1200 kilometara dugačkoj libijsko-egipatskoj granici, zbog nepregledne pustinje idealnoj za ilegalno prebacivanje terorista iz jedne zemlje u drugu. Iz istih razloga Haftar može računati na svaki oblik podrške Saudijske Arabije i UAE-a.

Sveprisutni ISIL

Da prilike budu zamršenije, SAD, kao veliki saveznik Rijada i Abu Dhabija, službeno podržava Al Saraja i drži se po strani, iako je američkom predsjedniku Donaldu Trumpu nedavno 'izletjela' pohvala Haftaru, kojeg je telefonski nazvao da bi doznao kako stoji s 'protuterorističkim naporima'. Iznenadna američka podrška Haftaru nije sasvim jasna pa se pretpostavlja da je Trump 'promijenio ploču' shvativši da Haftar ima sve više naftnih polja u svojim rukama, čime je u prednosti pred Al Sarajem ako dođe do nekih ozbiljnijih pregovora i trgovanja. Podrška Washingtona Haftaru, naime, uvijek se može protumačiti kao stvaranje antiterorističke koalicije.

Klupko je zamršenije kada uključimo ISIL-ove frakcije što djeluju u Fezzanu na pustinjskom jugu, u Cirenaiki na istoku i Tripolitaniji na zapadu, a protiv kojih se podjednako bore LNA i GNA, ali i samostalne postrojbe poput Brigade mučenika Abu Salima i Vijeća mudžahedina iz Derne. Ovi potonji zalažu se za uvođenje šerijata, ali ne na način koji ga provodi ISIL, dok su u neprijateljskim odnosima s Haftarom.

Europska unija, osim Francuske i Italije koje konkuriraju kada je riječ o nafti, ponajviše je zabrinuta zbog moguće eskalacije migrantske krize iz pravca Libije, čime bi Unija, a osobito njezine južne članice, mogla biti opterećena. Val migranata kasnije bi se prelio na sjever, čega je itekako svjestan Berlin, kojem je zauzimanje stava zbog nafte sporedna stvar jer je najviše uvozi iz Rusije, Norveške i Velike Britanije.

Libija se i inače koristi kao tranzitni prostor za većinu afričkih migranata, pri čemu cvate broj naoružanih krijumčarskih skupina koje u svako doba sukoba mogu biti prevaga u kompliciranom libijskom sukobu. Dovoljno se prisjetiti uloge dva ključna libijska plemena, Warfalla i Magarha, ali i čitavog niza plemena Berbera, Tuarega i Touboua u svrgavanja Gadafija, nakon kojeg je zemlja toliko destabilizirana da na pitanje kakva joj je budućnost nitko nema odgovora.