'Glavne funkcije zooloških vrtova danas su zaštita ugroženih vrsta i njihovih staništa, edukacija i istraživanje. Zoološki vrtovi čuvaju njihove populacije. Potrebno je osigurati genetičku raznolikost, a za to je potrebno što više njih. Puno vrsta je na taj način spašeno, kao što su europski bizoni, koji bi zauvijek nestali da nije bilo zooloških vrtova, pa su sada i uspješno vraćeni u prirodu', kazao nam je Tomislav Krizmanić, edukator zagrebačkog Zoološkog vrta koji već trideset godina vodi brigu o njemu i njegovim stanovnicima.

Čarobna formula

Ugrožene vrste spašavaju se posebnim receptom. 'Kroz programe EEP-a (EAZA Ex-situ Programme) za koordinirani uzgoj životinjskih vrsta, o njima se vode detaljni podaci i genetička istraživanja. Dio genetskog materijala neke vrste deponira se i čuva kako za znanstvene svrhe, tako i radi njezina očuvanja. Koordinator koji se bavi time točno određuje koja će jedinka biti uparena s kojom na osnovi procjene srodnosti. Cilj je stvoriti populaciju koja bi bila održiva idućih sto godina', objašnjava Krizmanić.

Držanje životinje u tzv. zatočeništvu nije najsretniji, ali nije ni najtužniji potez i 'bilo bi idealno kada bi se ta vrsta mogla zaštititi u staništu, ali to je jako teško i problematično. Vrste mogu nestati velikom brzinom. Ponekad nestanu polako, tijekom godina, a ponekad izbije građanski rat u zapadnoj Africi i takvim, ratom zahvaćenim područjima nitko onda ne može prići'.

Nekad je glavni uzrok ugroženosti neke vrste bio krivolov, a i prirodne katastrofe mogu učiniti velike štete. 'Može doći i do vremenskih neprilika, kao što je to bilo na otoku Montserrat na Karibima. Erumpirao je vulkan zbog kojeg je većinski dio otoka uništen, a time su mnoge životinjske i biljne vrste nestale ili su visoko ugrožene. Na otocima se često nalaze endemi i dovoljan je jedan uragan da više ničega tamo ne bude', kaže Krizmanić.

Postoje slučajevi u kojima stručnjaci i zoološki vrtovi djeluju u staništima, a ima i onih koji si mogu priuštiti kupiti stanište u kojemu je ekosustav ugrožen.

'Zoološki vrtovi nekad odlaze u sama staništa, kao što je to na Madagaskaru. Ta država nema potrebna sredstva, ali imaju ih neki zoološki vrtovi, od novca do potrebnog znanja, pa timovi stručnjaka rade s lokalnim zajednicama. Educiraju stanovništvo, poduče ih, postave na noge i onda lokalno stanovništvo samo nastavlja dalje s time. Ima situacija u kojima zoološki vrt i kupi zemljište da bi se zaštitilo to područje jer ne postoji drugi način za to, kao što je to bio slučaj u Belizeu', pojasnio je Krizmanić.

Razmjena životinja

Zagrebački Zoološki vrt član je Europskog udruženja zooloških vrtova i akvarija, a ono obuhvaća 410 članova u 47 država Europe i Bliskog istoka, pa članovi razmjenjuju životinje kad je to potrebno. 'Ponekad razmjenjujemo životinje i s nekim zoološkim vrtom koji nije dio ove organizacije, kao što je singapurski, jer oni nemaju u svom okružju nijedan ZOO te razine, stoga su se priklonili Europi', otkriva nam sugovornik.

Proces razmjene je dugotrajan i ovisi o raznim čimbenicima - 'od toga u kojoj se zemlji u koju ide životinja nalazi zoološki vrt do regulacijskih papira te njenih i zakona EU-a i zemlje iz koje dolazi, a koji se moraju poštovati, kao i o vremenskim uvjetima, zdravstvenom stanju životinje i parenja radi očuvanja vrste'.

'Životinje se ne plaćaju, njihova razmjena je u interesu populacije, a višak životinja velik je problem u svakom zoološkom vrtu jer nemamo neograničen broj nastambi u koje bismo ih izdvojili. Oglašava se višak životinja i tako se obavlja razmjena, a onaj tko ih uzima plaća troškove, no provjeravaju se uvjeti u zoološkom vrtu koji ih prima'. Kako će se i kojom brzinom, objašnjava Krizmanić, životinja priviknuti na novo okruženje, ovisi isključivo o njoj, a na pitanje vežu li se one za ljude koji rade s njima odgovara da većinom to nije slučaj.

'Ne vežu se za čovjeka. One su samo naučene na timaritelja kao na figuru koja nosi hranu. Drugačije je jedino s visoko inteligentnim životinjama: primjer su čovjekoliki majmuni i slonovi. Kod takvih transporta timaritelj boravi neko vrijeme sa životinjom u novom zoološkom vrtu radi lakše tranzicije', objašnjava Krizmanić.

Čimpanzama plastične boce, lavovima mirisni stimulatori

'Često je životinjama predobro u zoološkom vrtu, pa nije rijetkost da se udebljaju ili im bude dosadno. Zato se radi na tome da im se različitim tehnikama obogati životni prostor. Najčešće je hrana osnovni alat kojim se životinje motiviraju da rade nešto što inače čine u prirodi. Nekad im se u zoološkim vrtovima hrana stavljala u zdjele pred njih, a u prirodi bi morale potrošiti naprimjer 70 posto dana tražeći je', rekao je.

Timaritelji zato moraju biti kreativni i 'ono što se danas radi je simulacija potrage za hranom u prirodi, što izostaje u zatvorenom prostoru. Čimpanzama, primjerice, stavljamo hranu u plastične boce i onda je moraju iščačkati. Hrana se zna i razbacati okolo i pomiješati sa sijenom. Za lavove koristimo mirisne stimulanse da bi im se promijenila rutina, da to bude nešto novo, jer u prirodi je svaki dan drugačiji'.

'Neki parovi uopće ne funkcioniraju'

O uvriježenim opaskama vezanim uz zoološke vrtove, kao što su 'strašno', 'rešetke', 'zatvoreništvo', naš sugovornik ističe da su rešetke barijera i to je ono što je bitno. Prostorna ograničenja ovise o vrsti životinje, a ti nedostaci nekad se mogu nadoknaditi načinom njege i sadržajima. 'Puno je bitnije životinji koja voli kopati da ima prirodno tlo, a ne betonirano. To može biti velika kvadratura, ali životinja će biti zadovoljnija tamo gdje ima prirodno tlo iako je površinski manje', ističe Krizmanić.

'Drugačije se ponašaju životinje koje su uzgojene u zoološkom vrtu i one koje su stasale u prirodi. Ovdje su naučene na čovjeka pa se mladunci životinja uzgojenih u aklimatizacijskim nastambama izgrađenim u prirodnom staništu puštaju u prirodu', kaže.

A proces parenja, objašnjava, može biti jako izazovan jer 'nekad neki parovi uopće ne funkcioniraju. Zašto je to tako, to samo oni znaju, nama nije poznato. Kod nekih vrsta pak spajanje nije problem, za neke se uopće nije uspjelo otkriti prema čemu točno biraju, a u slučaju da se parovi ne slože, tražimo novog partnera'.

Patuljasti vodenkonji ne vole društvo

Šetnja nas je prvo dovela do sabljorogog oriksa. Posrijedi je antilopa koja je živjela na području rubnog saharskog područja i izlovljena je, zbog čega su je zoološki vrtovi počeli organizirano uzgajati. Uslijedili su i projekti njenog puštanja u prirodu u Tunisu i u Čadu, ali su stali nakon Arapskog proljeća. Međutim u ožujku se to uspješno vratilo.

Poslije oriksa došli smo do životinje koja je u zoološkom vrtu zamijenila davno uginulog velikog vodenkonja. Nilski konj pogrešan je naziv jer vodenkonja nema samo u rijeci Nil, već i u ostatku Afrike. Ova životinja pripada ugroženoj vrsti iz tropskih kišnih šuma zapadne Afrike.

'Nekoć davno imali smo velike vodenkonje, ali to nije išlo jer nije bilo adekvatnih uvjeta u kojima bi se držala tako velika životinja. Kada su 90-ih ti veliki uginuli, odlučili smo uzeti patuljastog vodenkonja jer mu možemo osigurati uvjete. Patuljasti vodenkonji su malo i problematični jer, za razliku od velikih, koji su društveni, ne podnose se međusobno, pa mužjaka i ženku moramo većinom držati razdvojeno. U prirodi provode samo tri do četiri dana zajedno radi parenja', kaže Krizmanić.

Pokazao nam je i jedino preostalo divlje govedo, čija priča seže još iz vremena pećinskog čovjeka. Europski bizon spada u kategoriju velikih životinja, a 'za velike životinje teško je osigurati stabilan suživot', kaže Krizmanić. Ova masivna životinja nestala je u Europi zbog pretjeranog izlova, ali nekoliko jedinki sačuvano je uzgojem upravo u zoološkim vrtovima.

Danas europski bizon ima solidnu populaciju, a prvi su primjerci naseljeni u prirodi tek poslije 1952. godine. Pušteni su kasnije i na razna druga područja Europe.

'Kolege iz Poljske rekli su mi da tamo ima preko dvije tisuće i nešto jedinki europskih bizona i da su se oslobodili pa tako rade štetu na njivama, a zaštićeni su i ne smiju im ništa. No zato postoje mjere za odštete koje se isplaćuju u takvim slučajevima. Teško je pronaći balans između njih i čovjeka', kazao je Krizmanić.

Zoološkom vrtu u ljetnim mjesecima ne nedostaje posjetitelja. Svake godine sve ih je više, a njegove staze pune su mladih, roditelja i djece.

'Svake godine imamo puno turista, a ljeti je njihov broj najveći. Nekad je bilo pusto u ljetnim mjesecima, kao nakon nuklearne katastrofe, a sada grad ima drugačiji ritam. Turizam navodi ljude u Zagreb, a onda dođu i kod nas', kaže nam Krizmanić.

A što je sa životinjom koju mnogi priželjkuju i jedva je čekaju vidjeti? Kaže da je imaju u planu.

'Planiramo nabavu žirafe, samo što je to proces koji traje. Moramo izmjestiti neke životinje, napraviti im nove nastambe, preseliti vukove, što je započelo, da bi se oslobodio prilaz građevinskim vozilima. Plan je napravljen, projekt postoji, samo što još puno toga treba napraviti da bi se ta priča i realizirala. U dugoročnom planu imamo napraviti nastambu životinja afričke savane i to bi činilo tematsku cjelinu.'

Životna lekcija iz ZOO-a

Osim ugroženih vrsta, u zoološkom vrtu mogu se naći i one koje to nisu, a one posjetiteljima prenose važne poruke.

'Medvjed je ambasador divljih vrsta, karizmatična i svima poznata životinja čiji je status relativno stabilan i nije u opasnosti od izumiranja. Imamo rehabilitiran par siročića iz Slovačke, tamo su othranjeni pa im je trebalo naći smještaj jer su navikli na ljude i ne može ih se vratiti u prirodu. Uzeli smo ih i smjestili. Nisu ovdje zbog uzgoja, ali pomoću njih možemo promovirati zaštitu medvjeda u Hrvatskoj. Gomila je životinja na koje ljudi neće obraćati pažnju, kao što puhovi ili neki drugi glodavci, ali takvim vrstama možemo emotivno utjecati na ljude i tako prenijeti snažnu poruku', objasnio je Krizmanić, zaključujući:

'Ljudi su inače u žurbi, u svojim problemima i obavezama, i ne misle o nekom tamo glodavcu čija je vrsta ugrožena, ali se zato zaustave ispred svake životinje kada dođu u zoološki vrt, opuste se i u tim emotivnim trenucima zaista percipiraju probleme koje želimo istaknuti te reagiraju.'