Navedene 2019. diljem svijeta prosvjedovalo se za zelene politike, a europske tinejdžere predvodila je Greta Thunberg. U dobi od samo 16 godina, švedska klimatska aktivistica naribala je političare u UN-u i postala osoba godine po izboru magazina Time. U međuvremenu su mlađi od 18 godina dobili pravo glasa u nekoliko europskih zemalja: prvi put birači s navršenih 16 godina glasali su u Njemačkoj, Austriji, Belgiji i Malti, a dobna granica u Grčkoj spuštena je na 17 godina.

Dosadašnja istraživanja pokazivala su da mladi s obje strane Atlantika radije glasaju za reformski orijentirane stranke lijevo od centra, a ne za one s desnice. Zbog toga su se europski konzervativci dugo protivili davanju glasa 16-godišnjacima i 17-godišnjacima iako je mladima dopušteno raditi, voziti i plaćati porez na dohodak, navodi CNN u velikoj postizbornoj analizi posvećenoj uglavnom rezultatima u Njemačkoj, u kojoj su zeleni potonuli, a zabrinjavajuće velik udio najmlađih birača podržava - krajnju desnicu.

Na euroizborima 2019. čak trećina mladih u Njemačkoj glasala je za zelene. Pet godina kasnije 16 posto ispitanika u dobi od 16 do 24 godine dalo je glas AfD-u, što je 11 posto više nego prije pet godina. Ujedno, AfD je osvojio gotovo jednak broj glasova mladih kao i pobjednički savez CDU/CSU.

Izvjesno je, dakle, da krajnja desnica umnogome duguje svoj uzlet toj dobnoj skupini, iako mnogi mladi još uvijek podržavaju progresivne i zelene stranke. Bojan Marjanović, bivši izvršni direktor Hrvatskog debatnog društva, naglašava da je u priči o mladima i njihovim političkim odabirima važno izbjeći površna i nepotpuna objašnjenja.

'Jadni i nesposobni' - vrijeđani i omalovažavani

'Često se simplificira problem te se tvrdi da su društvene mreže i dezinformacije glavni razlozi okretanja mladih ekstremnoj desnici. Ovakav narativ je uvredljiv i omalovažava mlade, prikazujući ih kao 'jadne i nesposobne' da razumiju suštinu problema. Također se zanemaruje činjenica da su mladi najmanji glasački blok u europskim društvima, pa čak i da jednoglasno podržavaju određenu opciju, ta opcija teško može doći na vlast bez šire društvene potpore', konstatira Marjanović.

Ukazuje i na to da, unatoč značajnom rastu ekstremno desnih opcija među mladima, izlazne ankete pokazuju da bi izborni rezultati bili skloniji ljevici i liberalnijim opcijama kad bi glasali samo mladi. Ovaj fenomen, tumači, može se djelomično objasniti razlikama među spolovima: dok među mladim muškarcima raste podrška desnici, među mladim ženama bilježimo blag porast lijevih opcija. Mladi zapravo, uz neke iznimke, najviše 'bježe' od umjereno desnih i umjereno lijevih ponuda.

Marjanović otkriva i da su, prema nekim istraživanjima, glavni uzroci okretanja mladih ekstremnoj desnici ekonomska nesigurnost, osjećaj nemoći i protivljenje sustavu.

'U vremenu u kojem je posjedovanje ili unajmljivanje stana u mnogim europskim gradovima nemoguće za bilo koga s prosječnom plaćom, nije iznenađujuće to da mladi traže promjenu. I tu se u prizmu ekonomije miješaju mnogi drugi elementi, od zelenih politika, koje još nisu zapravo ni počele, a već ih krive za stagnaciju, do ugroze od imigracije, koju najviše osjećaju građani iz mjesta u kojima je imigracija najmanja. Znači, brojne su javne politike ugurane pod neko opće nezadovoljstvo. Ono što je sigurno - ekonomska nesigurnost u EU je velika, a nedostatak inovativnosti i propulzivnosti pridonosi osjećaju stagnacije. Mladi vide ove probleme i krive sistemske stranke za to. Dodatno, zelene politike sve češće postaju dio narativa svih sistemskih stranaka, što donekle umanjuje snagu lijevo-zelenih poruka', objašnjava Marjanović.

Gdje je kontrapunkt desnici?

S komunikacijske strane, po njegovom sudu uspjeh ekstremno desnih politika dijelom leži u činjenici da se kontranarativi nisu dovoljno razvili: 'Ekstremna desnica je promijenila način komunikacije, prilagodila poruke. Primjerice, umjesto otvorenih šovinističkih izjava, danas se često govori o ugroženosti društva zbog erozije tradicionalnih uloga muškaraca i žena. Isto je s porukama o imigraciji - umjesto otvorenih ksenofobičnih izjava, sada se često govori o ugroženosti nacionalne sigurnosti i kulturnog identiteta zbog imigracije.'

Ovo su narativi, kaže, djelomično točni jer društvo uistinu prolazi kroz promjene uzrokovane migracijom, a tradicionalna obitelj se uistinu mijenja. Također, dio problema može biti uzrokovan tim promjenama, što čini ove stavove razumljivima i prihvatljivima za mnoge, uopće ne ulazeći u opravdanost toga. Ono gdje nastaje greška je da se 'moje rješenje' prezentira kao jedino razumno, a da se umjerenost i kompromis prikazuju kao dio problema, secira Marjanović.

Ujedno, upozorava da ako se na poruke poput 'naše društvo ugrožava erozija tradicionalne obitelji' ili 'naše društvo mijenja se zbog migracija' reagira optužbama za šovinizam i ksenofobiju, ne uzima se u obzir to da ljudi velikim dijelom prihvaćaju političke poruke zbog svojih životnih iskustava i zapravo na ekstremno desno reagiraju ekstremno lijevim.

Što nedostaje?

'Izravni napadi na takve stavove češće uzrokuju prekid komunikacije i dodatno utvrđivanje tih stavova. Ono što općenito nedostaje je sposobnost detaljne rasprave, obrazovanje kako bismo odgovorili na ekstremne narative na način koji to zaslužuju.

U obrazovnom sustavu, medijima i političkim procesima nedostaje prostora za odgovore koji bi uzimali u obzir punu kompleksnost problema i govorili o tome da društvo prolazi kroz promjene u strukturi obitelji zato što tradicionalne strukture nisu bile kompatibilne s pravima žena, pa je važnije pronaći načine na koje prilagoditi društvo da kroz promjene prolazi bez problema umjesto da pokušavamo zaustaviti te promjene.

Ili potvrditi da imigracija donosi promjene, ali problem nije u prisutnosti imigranata, već u neprilagođenosti društvenih struktura tim promjenama. Umjesto zaustavljanja migracija, možda je važnije pronaći načine prilagodbe i iskoristiti nove prilike koje donosi imigracija, poput ekonomskog rasta', sugerira Marjanović, dodajući da u ovom dijelu digitalni mediji, svojom sklonošću kratkim i jednostavnim porukama, također igraju ulogu u širenju ekstremnih stavova s obje strane političkog spektra.

Trenutno se, zaključuje Marjanović, čini da desni dio bolje iskorištava problematičnu situaciju za mlade i povezuje stvarne probleme sa svojom vizijom njihovih uzroka i rješenja te na taj način ostvaruje uspjehe među ovom populacijom: 'Ako još u obzir uzmemo to da tradicionalne političke opcije stvarno jako kaskaju s uključivanjem mlađih osoba i provedbom konkretnih politika koje će povećati njihovu kvalitetu života, onda nije ni pretjerano iznenađujuće čitati izborne rezultate.'

A izlazne ankete pokazale su da je tema migracija mnoge birače svih dobi pomaknula udesno. Čak 95 posto glasača AfD-a, piše CNN, smatra da bi trebalo ograničiti dotok stranaca i izbjeglica u Njemačku, a gotovo isto toliko njih uopće ne zanima je li AfD ekstremno desna stranka. Ujedno, na nedavnim izborima u Portugalu, Italiji, Švedskoj, Nizozemskoj i Francuskoj najmlađi birači su u većem broju dali podršku ekstremnim nacionalističkim i euroskeptičnim strankama.

Iako je ova promjena u stavu među mladima u Europi, a posebno Nijemcima, koji se na satu povijesti suočavaju s nacističkim zločinima, izuzetno zabrinjavajuća, CNN-ov autor s berlinskom adresom Paul Hockenos navodi da je još prerano zaključiti, kao što to čini Guardian, da se 'slika radikalno desnog birača – tipično bijelca, muškarca, slabije obrazovanog i starog' - dugoročno promijenila.

'Mladi ljudi mogu biti posebno impulzivni, emotivni i na strmoj su krivulji učenja. Razumljivo je njihovo nezadovoljstvo sporim gospodarskim oporavkom, pandemijom koja ih je nepravedno (ni za što) kaznila i drugim svjetskim krizama. Ipak, oni moraju konstruktivno dati oduška ovoj ljutnji jer ekstremna desnica nema odgovore na te probleme', zaključuje Hockenos, dodajući da prosvjedni glas za opasnu stranku može imati duboke posljedice i rezultirati još gorom budućnošću od one koje se ti mladi ljudi toliko boje.