Kada je Angela Merkel 27. listopada prošle godine u središnjici CDU-a u Berlinu primila tadašnjeg predsjednika HDZ-a i kandidata za hrvatskog premijera Tomislava Karamarka, nema sumnje kako su se PR-ovci stranke nadali kako će to biti trijumfalan moment u predizbornoj kampanji Domoljubne koalicije: najmoćnija političarka Europe, kancelarka Angela Merkel, daje podršku i blagoslov Karamarku u njegovom pohodu na Banske dvore. Ipak, jedino što je od tog susreta ostalo zapamćeno u hrvatskoj javnosti je Merkeličino pitanje Karamarku ‘Englisch ist schlecht, ja?’ tj. ‘Engleski vam je loš, ili?’, na koje predsjednik HDZ-a nije ni regirao - jer Merkel nije razumio - nego se nastavio zbunjeno osmjehivati i pozirati za novinare HTV-a koji su zabilježili taj susret. Merkel se zapravo raspitivala na kojem će jeziku komunicirati s Karamarkom, te je stvar donekle spasio međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač, koji je prevodio između kancelarke i predsjednika HDZ-a.

Najkraće rečeno - bila je to prilično smiješna vanjskopolitička blamaža Tomislava Karamarka, koji nije bio u stanju efektno odraditi jedan uobičajeni bilateralni susret na europskoj razini, nego je svojim nesnalaženjem potvrđivao sve ono što su kritički mediji, ali i lider SDP-a Zoran Milanović, govorili o njemu, a to je da nema premijerskog kapaciteta. Kada se nakon svega pogleda unatrag, posve je očito da Karamarko nije uspio uvjerljivo demantirati ni jednu kritiku koja mu je upućena dok je bio lider hrvatske opozicije, nego ih je manje-više sve potvrdio. O tome sada svjedoči i njegov friški politički harakiri s rušenjem vlade Tihomira Oreškovića, što je paradoksalno i jedini neupitno dobar i domoljuban potez otkako je Karamarko došao na čelo HDZ-a.

No, kako bi izgledalo da se 27. listopada 2015. u Berlinu s Merkel sastao Andrej Plenković? U odgovoru na to pitanje se nalazi pregršt argumenata koji svjedoče o ograničenostima odlazećeg predsjednika HDZ-a, naročito u odnosu na prvog javnog kandidata za njegova nasljednika. Plenkoviću ne bi trebao Kovač da ga vodi za ruku po centrali CDU-a niti bi zbunjeno žmirkao kada bi mu se Merkel obratila niti bi sastanak završio davanjem nemušte izjave. Sve ono što Karamarko u susretu s Merkel, unatoč velikom trudu, nije uspio, Plenković bi bez pol muke uspješno odradio.

Je li to dovoljno da ovaj utjecajni europarlamentarac postane novi predsjednik HDZ-a i tu stranku vrati na umjereni, narodnjačko-demokršćanski kurs s kojega je Karamarko skrenuo oštro udesno? Zasigurno ne. To što je Plenković obrazovan i elokventan, to što izgleda kao moderan europski političar, to što su mu otvorena sva vrata u Bruxellesu i mnoga diljem Europe ne znači baš mnogo ekipi u Hrvatskoj koja sanja o bacanju političkih neistomišljenika u Kevine jame i koja s najviše glasova u stranačko predsjedništvo bira Zlatka Hasanbegovića.

Političke razlike između Plenkovića i Karamarka su, između ostaloga, zrcalo sukoba Merkel i mađarskog premijera Viktora Orbana tj. fundamentalne razlike između liberalne i neliberalne demokracije. Iako su CDU i Fidesz zajedno u Europskoj pučkoj stranci, riječ je strankama međusobno suprotstavljenih vizija suvremene desne politike; prva je proeuropska, usmjerena na konsenzus i tolerantna, a druga isključiva, populistička i nacionalistička. Jednostavnije rečeno, Plenković želi da Hrvatska bude poput demokršćanske Njemačke, Karamarko pak poput orbanizirane Mađarske.

Pitanje je što želi više od 200 tisuća članova i članica HDZ-a, te desno usmjereno glasačko tijelo u Hrvatskoj. Sudeći po konstatacijama na desničarskim portalima, Plenković je nedovoljno domoljubni karijerist, koji još potiče iz partizanske obitelji (dakle, baš kao i npr. Miroslav Tuđman!), te ne ispunjava minimalne ognjištarske kriterije. To što ga kao idealnog lidera uljuđenog HDZ-a vide mnogi lijevo-liberalni mediji još jedan mu je minus.

U Plenkovićevom HDZ-u teško je zamisliti izborni party tijekom kojeg se članstvo u nacionalističkoj ekstazi valja po podu. To ne bi bio HDZ koji bi za potpredsjednika Sabora instalirao Ivana Tepeša, niti bi oko sebe okupio pregršt koliko opskurnih toliko ekstremnih strančica, niti bi bilo kojem njihovom ministru palo na pamet da promovira ideju registra izdajnika ili izjavljuje da je antifašizam floskula. Bila bi to stranka u kojoj se izražava ponos kad istaknuti član i potencijalni ideolog Davor Stier napiše izvrsnu političku knjigu o budućnosti Hrvatske, umjesto da se intelektualni rad odbacuje s rečenicom da svatko može piskarati što želi. Bio bi to HDZ na čijem stranačkom skupu Pero Ćorić ne baljezga o janjetini i mladom luku tj. uopće ga se ne pripušta za mikrofon. Takav HDZ se po uglednim europskim medijima ne bi razvlačio kao ekstremistička stranka niti bi Hrvatska pod njegovim vodstvom bila tretirana kao članica zalutala u EU.

Je li HDZ spreman za takav HDZ? Još važnije, je li HDZ sposoban za takav HDZ?

Uzimajući u obzir poziciju koju je HDZ dosad zauzimao na hrvatskoj političkoj sceni, to je i pitanje kojim se moraju baviti i svi građani Republike. Ali, možda ubuduće ne bude tako, jer sav ovaj petomjesečni fijasko s Oreškovićevom vladom i sukobima vladajućih HDZ-a i Mosta zapravo je rat na hrvatskoj desnici i desnom centru. Most se - iako je programski i dalje nedefiniran - jasno pozicirao na desni centar hrvatske politike, kao pošteni, iskreno kršćanski i reformski akter, time ulazeći direktno u politički prostor HDZ-a. Zašto bi ubuduće oni hrvatski glasači koji traže suvremenu demokršćansku opciju uopće glasali za HDZ kad imaju Božu Petrova? A zašto bi oni koje je HDZ višekratno razočarao kao nedovoljno nacionalistički (a itekako ih ima!) glasali za Plenkovića?

Za Hrvatsku bi Plenković kao predsjednik HDZ-a bio zaokret u dobrom pravcu. Ako zbog ničega drugog, onda zbog toga što bi bila uspostavljena posve nova dinamika u odnosu HDZ-a i SDP-a. Za razliku od nikad održane televizijske debate Zorana Milanovića i Karamarka, koja bi nesumnjivo bila jako zabavan freakshow, sučeljavanje Plenkovića i Milanovića vjerojatno bi vrijedilo gledati zbog koliko-toliko ozbiljne političke rasprave. Moguće je da bi to bio šok za naciju, naviklu na nemuštost, doskočice, hiperbole i općenito blebetanje kao počela javnog diskursa političara. Moguće je da bi najveći šok bio za glasače HDZ-a!

Za one koji nisu podržavatelji HDZ-a, Andrej Plenković je savršen za predsjednika te stranke, i baš to bi mu moglo doći glave u nadolazećoj stranačkoj kampanji. On doista jest uglađeni poliglot, sposoban, umjeren političar moderne i pomalo birokratske retorike, s odličnim vezama u inozemstvu i s besprijekornom diplomatskom karijerom, bez ikakvih korupcijskih afera, sumnjivih prijateljstava i nepodopština. Može li takav političar doći na čelo HDZ-a?

Jer, jedno je suvremena europska politika, EPP i demokršćanstvo Angele Merkel, a drugo je HDZ. Drugim riječima - jedno je Andrej Plenković, a drugo je HDZ.