O pobjedi HDZ-a na sljedećim parlamentarnim izborima u javnosti se raspravlja kao o općem mjestu. Pretpostavka da će HDZ osvojiti parlamentarnu većinu preobrazila se u neupitnu činjenicu.

Doista, Kukuriku koalicija nije provela nužne ekonomske reforme čime je produbila krizu. Zaboravljeno je da Kukuriku koalicija nije ni namjeravala provesti reforme. U njenom Planu 21 – toj žalobnoj nakupini beskorisnih fraza – nigdje se ne spominju imperativi ekonomskog oporavka poput umanjenja poreza i javnih troškova, racionalizacije administracije i liberalizacije ekonomije. Ipak, postojala je nada da će ozbiljnost situacije primorati vladajuću koaliciju na hrabre iskorake. No, koalicija se odlučila na očuvanje postojećeg ekonomskog poretka, odnosno postojeće strukture moći. Pokušala je također da nacionalističke dogme i mitove (državnu samostalnost i srpsko-hrvatski rat) nekako prilagodi demokratskim vrijednostima. Taj je pokušaj bio uzaludan i dirljivo naivan iz nekoliko razloga. Prvo, mirenje nacionalizma i demokracije je kovanje drvenog željeza. Drugo, pokušaj je kod nacionalista izazvao suprotan učinak: razbjesnio ih je jer lišava nacionalizam njegove isključive, agresivne i totalitarne suštine. Treće, Kukuriku koalicija tako se otuđila od svojeg, u osnovi antinacionalističkog i liberalnog biračkog tijela i po tko zna koji put se pokazala tek kao donekle uljuđena i razblažena inkarnacija HDZ-a.

Riječju, izostanak ekonomskih reformi i uzaludno udvaranje nacionalizmu solidne su premise za pretpostavku da bi Kukuriku koalicija mogla izgubiti sljedeće izbore.

Iako malčice preuranjena, ta pretpostavka nije sporna. Sporni su vjera, nada, očekivanje, uvjerenost da sâm povratak HDZ-a na vlast jamči ekonomski oporavak. Nisu samo sporni nego su i potpuno apsurdni.

Glavni uzročnik ekonomske krize u Hrvatskoj upravo je HDZ. Ta je stranka provela deindustrijalizaciju i lažnu privatizaciju (kojom je prikrila podržavljenje i politizaciju privrede); ustrojila je skup i neracionalan (zapravo iracionalan) sustav državne i lokalne uprave; obilnim zaduživanjem i nepodnošljivo visokim porezima financirala je astronomske javne troškove; neučinkovitim pravosuđem i upravom destimulirala je poduzetništvo i stimulirala kriminal; poticanjem antikapitalističke i antiliberalne klime otjerala je investicijski kapital, a prezirom prema vladavini prava dodatno otežala situaciju i kontaminirala društvo potpunom pojmovnom konfuzijom.

Kukuriku koalicija je, došavši na vlast, nastavila s identičnom ekonomskom politikom kao da joj je jedina povijesna svrha da bude čuvar HDZ-ovog ekonomskog Graala. U provedbi HDZ-ove ekonomske politike Kukuriku koalicija je – kao ni u čemu drugome – pokazala začuđujuću dosljednost i ustrajnost.

To je svakako glupo i neodgovorno od strane Kukuriku koalicije, ali ono što je gadljivo jest licemjerje kojim je HDZ kritizira za ekonomski neuspjeh kao da od 1990. do 2011. (ne računajući ono kratko i zbunjeno Račanovo razdoblje) taj isti HDZ nije ekonomski upropaštavao Hrvatsku i kao da se ekonomska politika Kukuriku koalicije ne kreće po tračnicama koje je odavno trasirao HDZ. Postoji, doduše, hipotetska mogućnost da će HDZ radi spašavanja ekonomije u zadnji čas izvesti radikalni zaokret u pravcu liberalizacije ekonomije i uspostave vladavine prava, no u to je teško vjerovati budući da bi se time HDZ odrekao svoje ideologije i ugrozio strukturu vlastite moći koja počiva upravo na klijentelizmu i strogo kontroliranoj ekonomiji. Sve što će HDZ učiniti s ekonomijom ako dođe na vlast bit će potraga za kamenom mudrosti: kako stvoriti privid konjunkture i pritom ne promijeniti ništa?

Na tragu sličnog licemjerja su i kritike koje HDZ upućuje sigurnosnim službama zbog incidenta sa svastikom na poljudskom stadionu, kao da taj isti HDZ već četvrt stoljeća ne stvara političko i moralno ozračje u kojem se kukasti križ (i znakovlje sličnog ideološkog porijekla) prestao percipirati kao simbol Najvećeg Zločina, da ne spominjemo i izvjesne kukaste sastavnice HDZ-ove ideologije kakva je, primjerice, fetiš nacije i države. Do dolaska HDZ-a na vlast kukasti križ se mogao vidjeti samo u kolodvorskim zahodima, a poslije 1990. njegova prisutnost postala je i učestala i nekažnjiva i od tada svastika i 'U' nikako da se vrate tamo gdje i pripadaju: u poremećenu, opscenu intimu. Za svastiku na Poljudu ponajmanje su krive budale koje su je nacrtale jer su bile uvjerene da čine nešto prihvatljivo i trendy u društvu koje već četvrt stoljeća lebdi između lažnog antifašizma i loše prikrivenog nacionalsocijalizma.

Hrvatska možda može podnijeti i preživjeti apsurd u kojem jedna stranka pretendira na vlast s tezom da vladajuća stranka vodi lošu ekonomsku politiku – iako vodi ekonomsku politiku tog istog pretendenta na vlast. Možda može preživjeti apsurd u kojem stranka koja pretendira na vlast zamjera vladajućoj stranci što ne poduzima ništa iako tim istim nečinjenjem vladajuća stranka čuva nasljeđe pretendenta. Hrvatska možda može podnijeti i preživjeti takve apsurde i paradokse – pa i nacifašističke simbole – ali neće ni podnijeti ni preživjeti toliku količinu licemjerja.

Licemjerje je upalno žarište hrvatskog društva i opasnije je i od same ekonomske krize. Licemjerje nije samo ružno. Ono je nepraktično. Društvo ogrezlo u licemjerju ostaje slijepo za stvarnost, a bez jasnog poimanja stvarnosti nije nemoguć samo napredak nego i elementarno funkcioniranje. Ostaje tek tupo, samozadovoljno truljenje.