Izrael, Saudijska Arabija, Iran i Australija samo su neke zemlje svijeta koje posljednjih godina kao jedan od temelja svoje ekonomije razvijaju skupu i ekološki opasnu industriju pitke vode iz mora i oceana
Worldcrunch donosi svježi primjer iz Irana, gdje je u travnju počela milijardu dolara skupa gradnja desalinizacijske tvornice na Kaspijskom jezeru (moru) koje ima otprilike triput manju slanost od prosječnog svjetskog mora. Tvornica će pomoću 150-kilometarskog cjevovoda zadovoljavati vodne potrebe oko 200 tisuća ljudi u gradu Semnanu i okolici, na rubu pustinje Kavir.
U većoj ili manjoj mjeri, desalinizacijom se dosad bavilo 150 zemalja širom svijeta, ali njezini razmjeri donedavno nisu bili značajni. No razvoj tehnologije, sve češće suše i demografska ekspanzija uvrstili su desalinizaciju u srednju struju mnogih nacionalnih industrija.
Prema Worldcrunchu, u svijetu već postoji 16 tisuća tvornica za pretvaranje morske i bočate u pitku vodu, a njihov broj samo se u posljednjih godinu dana povećao za pet posto. U svijetu se ovim putem godišnje proizvede oko 66,5 milijuna kubika pitke vode, što je za 8,8 posto više nego 2010. godine. U tom biznisu već su se razvile multinacionalne korporacije poput francuske Veolia Water koja ima 600-tinjak desalinizacijskih tvornica i snabdijeva vodom 95 milijuna ljudi u nekoliko desetaka zemalja.
S jedne strane, razvoj desalinizacijskih tehnologija jamči određenu samostalnost zemljama kojima fali pitke vode, no proces prerade energetski je vrlo skup i mogu si ga priuštiti samo zemlje sa snažnim potencijalima. Najsiromašnije i k tome kontinentalne zemlje Afrike ne mogu si priuštiti vodovode od 320 km na nadmorskoj visini preko 600 metara, kao što to čini Saudijska Arabija u slučaju svog glavnog grada Ar Rijada.
Wall Street Journal piše da bi američka kompanija Poseidon Resources, koja bi preradom morske vode trebala zadovoljiti rastuće potrebe Kalifornije, mogla naplaćivati vodu 35 posto skuplje od američkog prosjeka.
Stoga u desalinizaciji prednjače plinom i gorivom bogate države Perzijskog zaljeva, dok npr. Australija traži alternativne načine gradnjom vjetroelektrana.
Pritom neki upozoravaju da se premalo pažnje posvećuje ekološkim posljedicama koje donosi vraćanje u morski ekosustav vode koja je toplija, zasoljenija i zagađena talozima kemikalija koje potom završavaju na dnu oceana i stvaraju prijetnju ekosistemu. U SAD-u federalni Zakon o čistoj vodi nalaže da se pri isisavanju vode smrtnost planktona i riblje ikre mora smanjiti za 90 posto, što dodatno poskupljuje cijelu ideju.
