Nakon Brexita mnogi analitičari smatraju kako je jedna od najjednostavnijih hipoteza ta da će se Velika Britanija pridružiti Norveškoj kao članica Europskog gospodarskog prostora (EGP), što bi joj osiguralo pristup zajedničkom europskom tržištu. U tom slučaju London bi morao poštovati pravila tog tržišta, a ne bi mogao sudjelovati u njihovu definiranju i morao bi uplaćivati priličnu svotu novca u zajednički europski proračun. Kakav je točno norveški odnos s Bruxellesom kroz članstvo u EGP koji mnogi euroskeptici vide kao idealan model i u čemu je tajna norveškog fenomena, za tportal objašnjava Goran Bandov, stručnjak za međunarodne odnose i međunarodno pravo te prodekan Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld
Iako Norveška službeno nije članica Europske unije, isprepletena je s njom prvenstveno kroz članstvo u Europskom gospodarskom prostoru (EGP), području slobodne trgovine u kojem sudjeluju sve države članice EU-a te Norveška, Island i Lihtenštajn te kroz Sjeverne politike i forume aktivnog dijaloga u području sjevera Europe te arktičkom regijom, u kojim EU i Norveška ostvaruju vrlo intenzivnu i uspješnu suradnju, ističe Bandov, dodajući kako se smatra da je upravo članstvo u EGP-u bilo kvalitetan korak prema ispunjavanju kriterija za članstvo u EU-u za Austriju, Finsku i Švedsku, koje su u EU ušle 1995. godine.
Mudrije je biti za stolom i odlučivati o svojoj sudbini
'Slijedom toga, norveški model mi se čini kao jedna idealno zamišljena pretpristupna faza i nisam uvjeren da je norveški model stvarno poželjno dugoročno rješenje za regulaciju odnosa neke države s EU. Možemo zamijetiti kako Norveška vrlo izdašno uplaćuje u proračun EU, s gotovo dvije milijarde eura u razdoblju 2009. - 2014. te s danim potpisom za naredno razdoblje 2014. - 2021. u sličnim financijskim okvirima. Usto, ono što je posebno problematično, Norveška je temeljem sporazuma o suradnji implementirala gotovo 80 posto europskih politika i regulativa, a da pri tom nije mogla utjecati na njih, jer nije članica EU te ne sudjeluje u procesu odlučivanja o zajedničkim europskim pitanjima. Istina, Norveška može ostati suzdržana, no u praksi to još niti jednom nije učinila. Kad se poznaju ti aspekti, onda nisam siguran da je to za bilo kojeg pravog euroskeptika poželjni okvir suradnje s EU, jer je puno mudrije biti za stolom i izravno odlučivati o svojoj sudbini, koju kroje između ostalog pravne regulative EU, i financijski okviri koji se donose na sastancima unutar EU-a', ističe tportalov sugovornik dodajući kako je Norveška, iako nije članica, snažno integrirana u EU budući da Norveška u praksi usvaja europske politike i regulative.
Na pitanje postoji li mogućnost da Norveška u dogledno vrijeme ipak uđe u EU, odnosno što bi se trebalo dogoditi da se takvo što ostvari, Bandov podsjeća kako je Norveška u dva navrata referendumski odbila mogućnost članstva u EU-u iz nekoliko razloga, ali kako bi u slučaju norveške želje za ulaskom u članstvo proces pregovaranja iz isto tako brojnih razloga bio vrlo jednostavan i brz.
Norveška je dvaput odbila postati članica EU-a
'Norveška je na dva referenduma odbila mogućnost članstva u EU-u, prvi put 1972., a drugi put 1994. Broj protivnika ulasku u članstvo je bio tek nešto više od 50 posto, a smatrali su kako će Norveška ulaskom u EU izgubiti nacionalni suverenitet te će morati svoje nacionalne interese podrediti drugim članicama EU-a. Osnovna je zamjerka bila demokratski deficit EU, a posebno se naglašavala potreba za kvalitetnijom zaštitom u području ribolova i poljoprivrede, jer Norveška ima niz specifičnosti te njezine politike u tim područjima ne mogu biti izjednačene s politikama država juga EU-a. Ta se pitanja i danas nameću kao osnovni razlog zašto Norveška ne bi trebala ući u EU, a i zadnja istraživanja pokazuju kako norveški građani ne vide svoju budućnost u Uniji. No kada bi se Norveška ipak odlučila za ulazak u EU, proces pregovaranja bi, zbog dosadašnje integriranosti i implementiranosti europskog zakonodavstva u nizu područja bila jednostavnija i vjerojatno bi trajala kraće od dosadašnjih pregovaračkih procesa, ovisno o političkoj volji za dijalogom i spremnosti za punu integraciju', objašnjava stručnjak za međunarodne odnose dodajući kako vjeruje kako bi se norveške građane ohrabrilo za ulazak u EU, Bruxelles mora provesti nužne reforme.
Pored toga, Bandov smatra kako u tom slučaju Norveška mora značajnije raditi na informiranosti građana o EU-u, njezinim aktivnostima i doprinosima norveškom društvu te bi EU trebala značajno više poštovati specifičnosti pojedinih država u procesima dogovaranja zajedničkih stajališta.
Postoji li ijedna prednost EU-a koju bi Norvežani eventualno željeli iskoristiti, sugovornik naglašava kako je Norveška već duboko ekonomski integrirana u EU te koristi niz povlastica koje su prvenstveno rezervirane za članice EU-a, a njezin glavni argument za ulazak bi bio mogućnost utjecaja na proces donošenja pravnih, političkih i ekonomskih odluka o zajedničkim europskim temama, što u ovom trenutku nije u mogućnosti, iako je obvezna implementirati europsku regulativu.
