Multiplayer bez mreže i interneta. Ludi koncept, zar ne? Nekad prije ere lan-partyja postojali su naslovi za koje niste trebali imati niti dva računala. Zlatna era igranja bez mreže postojala je tamo negdje do sredine devedesetih, a njezin duh u srcima (možda starijih) gejmera postoji još danas. Razlozi zbog kojih je nestala više su nego očiti, doduše. Uvjereni smo kako bismo mogli razraditi temu o tome zbog čega je danas uopće ovakva situacija sa žanrom. Međutim, nećemo. Ovog tjedna nam se doslovno igraju multiplayer igre starog štiha i zbog toga se s radošću sjećamo automata, prvih izbugiranih PC portova i nevjerojatnih krikova proizvedenih zahvaljujući igranju najžešćih multiplayer naslova stare škole.

I upravo zbog toga smo zaronili duboko u našu Gamereport arhivu, odlučili iskopati najbolje hotseat i split screen multiplayer naslove i napraviti specijal koji se bavi našim favoritima. Kao i inače, sasvim smo sigurni da ćete i vi imati svoje split-screen favorite. Upravo zbog toga vam predlažemo da umjesto kritiziranja kako nismo u popis ubrojili Modern Warfare 3 u komentarima napišete svoje favorite.

Nego, prije nego što se bacimo na konkretno popisivanje, predlažemo da se sjetimo zbog čega uopće toliko volimo split screen i hotseat. Kao prvo, to je većini igrača bilo prvo multiplayer iskustvo. Zaboravite fensi šmensi mečeve Command and Conquera ili Duke Nukema. Ovdje govorimo o pravim HARDCORE igrama. Igrama gdje kao debili stišćete po tipkovnici do te mjere da ovom drugom ne registrira komande. Igrama koje su laktarenju i guranju sa stolca dale kompletno novo značenje.

I na sreću ili, bolje rečeno, na oduševljenje svih luđaka koji igraju isključivo retro igre, taj duh suradnje/natjecanja tijekom igre za istim računalom gaji se i dan danas. Bio to šarm vječitog mrcvarenja u Wormsima ili opaka konkurencija Bombermana, igra na istoj platformi po nama je najveći gušt što ga multiplayer naslov može ponuditi. I upravo zbog toga radije igramo Jamestown nego veliku većinu vodećih first person shootera.

U današnje dane firme poput Razera reklamiraju gaming tipkovnice koje mogu podnijeti veliku količinu tipaka stisnutih odjednom. Pih, mogli su se toga sjetiti prije dvadeset godina kada mi je frend zagorčavao život u Micro Machinesima. Tamo mi je, naime, stiskanjem dovoljno velike količine tipki doslovno spriječio skretanje desno (te me, konkretno, šiknuo s litice/stola). Šarm ove igre, barem na PC računalu, ležao je u njenoj jednostavnosti, privlačnosti i činjenici da ju mogu igrati i do četiri igrača odjednom. Na što je to sličilo na istoj tipkovnici, bolje je da ne komentiramo. Svejedno, to su bila dobra vremena.

U ovu malu retrospektivu bi, pretpostavljamo, trebali upasti i svi sportski naslovi, kao i borilačke igre. Zapravo, duh starih igara među koje bismo se čak usudili ubrojati Pong danas živi u mnogobrojnim sportskim simulacijama, kao i u dobrim starim borilačkim igrama. Iako i taj žanr polako seže u online eru (čemu svjedočimo u novim Street Fighter nastavcima, kao i Mortal Kombatu 9), njegova osnovna premisa definitivno leži u natjecanju pred istim ekranom ili televizorom. Poanta ovoga je, među ostalim, to da se šarm igre u više igrača gdje isti ti igrači sjede pred jednim televizorom ili PC-em  ne može replicirati igrom preko mreže. Ruku na srce, zahvaljulući Facebooku i gomili online shootera mrežni gaming je iskusio skoro svaki igrač. Šarm igre u hotseatu sasvim je drukčiji od ovoga. Naravno, razlog vjerojatno leži u tome da pri 'klasičnom' multiplayeru igrate protiv prijatelja koji doslovno sjede pokraj vas, dok je u online multiplayeru druga osoba doslovne personificirana imenom, avatarom i valom psovki (barem u MOBA žanru).

I kako da danas uživamo u tom iskustvu igranja protiv dobrih prijatelja pred dobrim starim računalom (ili sličnim uređajem)? Dosta teško, s obzirom da se hotseat i split screen igre stare škole baš i ne proizvode. Međutim, tu je nekoliko naslova koje definitivno morate pogledati. Ne radi se, naravno, o PC ekskluzivama – međutim, cilj nam je bio iskopati par dobrih koje smo imali priliku igrati ove i prošle godine... pa eto vam na.

Prva igra koja, bez nekog pretjeranog razloga, spada u ovaj popis definitivno je čudni mali iPhone naslov pod imenom Ice Rage. Ovaj Mountain Sheepov hotseat hokej traje par minuta, igra se na istom uređaju i nevjerojatno je zabavan. Vjerujte nam, nema boljeg načina za ubijati vrijeme čekajući konobara ili voziti se vlakom od pokretanja ovog malog dragulja. Što je još bolje, igra košta oko jednog dolara (kao i većina sjajnih iPhone appova).

Drugi, u članku već spominjani naslov definitivno je Final Formov multiplayer shooter Jamestown. Ovaj bullet hell naslov toliko je atmosferičan i zabavan da smo proteklog ljeta doslovno odgađali odlazak na plažu kako bismo završili Temple of Croatoa. Prije nego što nas optužite kako igramo čudne igre, samo uzmite u obzir da se igra dešava u sedamnaestom stoljeću... NA MARSU. :D

Bilo bi kriminalno ne spomenuti igru koja je mnogim igračima postala sinonim za hotseat multiplayer. New Worldov Heroes of Might and Magic 3 naslov je na koji se ne troši pet minuta u tramvaju. Ovaj div uzet će vam čitav vikend kako biste odigrali jednu jedinu partiju. Štoviše, ako mislite kako vas muljamo, možemo spomenuti konkretan primjer dvojice prijatelja autora ovih redaka – koji su dva dana bez spavanja igrali epsku mapu prehranjujući se isključivo čipsom i Coca-colom. Rezultati, kao i šteta na probavnom sustavu, teme su posprdnih razgovora još i danas – skoro 12 godina nakon čuvenog događaja.

Četvrti naslov bez kojeg definitivno ne planiramo završiti članak definitivno je Double Dragon. Mlađe generacije umjesto njega će vjerojatno spomenuti Final Fight ili Golden Axe. Međutim, stari šmekeri će se uvijek sjećati ovog epskog hotseat naslova. Ako ništa drugo, ono što će ostati urezano u pamćenje čuveni je PREOKRET na kraju gdje doslovno morate ubiti drugog igrača kako biste završili igru. Oh, ironijo, gorko-slatka ironijo.

I što reći na kraju? Da je klasični hotseat multiplayer mrtav? Nipošto. Ako ništa drugo, tu su naslovi koji će stari duh hotseat shootera i utrka dovesti i na nove platforme. Ljudi se vole sjećati svojeg djetinjstva. Ako ti isti ljudi kojim slučajem rade u game developmentu, naslovi poput Castle Crashersa neće biti jedina stvar koja nas podsjeća na dobra stara vremena.