Tragedija se dogodila 31. listopada 1954. godine na staroj i strmoj mirogojskoj pruzi nešto prije 9 sati, nakon što su tramvajska motorna kola krenula iz zaokretnice Mirogoj prema Gupčevoj zvijezdi, vozeći na redovitoj liniji broj 13 Mirogoj – Šoštarićeva ulica.

Vozač je otpustio ručnu kočnicu za dva, tri okretaja te je, spuštajući se nizbrdo i ulazeći u prvi zavoj, htio uključiti tračničku kočnicu, no opazio je da ona ne djeluje. Kad je pokušao kočiti ručnom kočnicom uz uporabu pijeska, kola su već jurila takvom brzinom da je za to bilo prekasno.

Tramvaj je sve brže jurio i na zadnjem zavoju, pored bolnice, izletio iz tračnica. Prevrćući se, prešao je na drugu stranu ulice te udario u stabla kestena. Iščupao ih je iz korijena i naposljetku se zaustavio, udarivši u željezni stup gradske rasvjete.

Komisija za istragu ispitala je ostatke vozila, električne uređaje, kao i postupke vozača koji je u teškom stanju otpremljen u bolnicu. Pokazalo se da su kola 21 prije katastrofalne nesreće imala sudar na uglu između Degenove i Medveščaka, pri čemu je tramvaj zahvatio i prevrnuo zaprežna kola, no kako nije bilo veće štete, vozač je nastavio vožnju prema Mirogoju.

Odmah je primijetio da nešto nije u redu, magnetske kočnice nisu hvatale, pa je upotrijebio pijesak. Budući da ga nije puno pronađeno uzduž mirogojske pruge, u istrazi se postavilo pitanje je li ga bilo dovoljno nakon sudara u Degenovoj. U nesreći je poginulo 19 putnika, a njih 37 zadobilo je teške tjelesne ozljede.

Brzina tramvajskih kola u nesreći na Mirogoju bila je pet puta veća od dopuštene – oko 80 kilometara na sat. Zbog te nesreće tramvajski promet od Gupčeve zvijezde do Mirogoja ponovno je uspostavljen tek 1964. godine.

Nova motorna kola na toj pruzi bila su posebno opremljena električnom, jakom zračnom, elektromagnetskom tračničkom i ručnom kočnicom. Vozila su, uz propisane najveće brzine, do 15. svibnja 1967. godine, otkad na Mirogoj voze autobusi.