Kako komentirate tijek pregovora europskih čelnika s Grčkom? Može li se smatrati da je išta postignuto, odnosno, da će na ovaj način biti postignut sporazum koji će dugoročno moći popraviti stanje u Grčkoj?

Pregovori su se vodili i vode se na nekoliko razina. Problem nisu samo čelnici ili pregovori na razini Komisije ili predsjednika i premijera eurozone, već i činjenica da i MMF igra vrlo važnu ulogu. Trenutno je uloga MMF-a takva da odgovara grčkoj strani, jer jasno ističe nužnost dodatnog restrukturiranja i otpisivanja duga, što članice eurozone odbacuju. Čelnici različitih država pokazali su se u različitom svjetlu. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk i Komisije Jean Claude Juncker odigrali su izrazito važnu ulogu u procesu traženja rješenja. I diskusija u Europskom parlamentu je na trenutke bila izvanredna, sa svim zvijezdama te institucije i odličnim nastupom grčkog premijera Aleksisa Ciprasa. Kakav god bude završni sporazum, čak i ako se nakon nekog vremena, u bližoj budućnosti, uvaže sugestije MMF-a, situacija u Grčkoj bit će turobna dugi niz godina i destabilizirat će kako Balkan i Južnu Europu, tako i Uniju.

Grčki problem na svjetlo dana je iznio sve probleme funkcioniranja eurozone. Kakva će, po vama, biti budućnost eurozone?

To je izrazito teško reći. Eurozona je bila optimistički politički projekt u koji je vjerovalo mnogo ljudi koji su po političkom opredjeljenju eurofederalisti. Eurozona je trebala, između ostalog, pridonijeti stvaranju pritegnutije Unije. Sada čak i priča o dvije Europe i dvije brzine izgleda kao utopijska ideja, jer bi u istoj brzini trebale voziti Grčka i Njemačka.

Može li jedna članica biti izbačena iz eurozone i nastaviti biti članicom EU? Kakav bi presedan predstavljalo izbacivanje Grčke?

Može ispasti iz zone po automatizmu. To bi se dogodilo kad se ne bi našao novac koji Grčka mora do 20. srpnja vratiti ECB-u. Kao što znamo, novac je pronađen. Ako jednog dana Grčka ispadne iz eurozone, što se vrlo lako može dogoditi, ona time ne izlazi iz Unije. Upravo je njemački prijedlog bio da Grčka privremeno napusti eurozonu pa da se, kad se oporavi, u nju vrati, a da u međuvremenu funkcionira kao članica Europske unije. Izbacivanje nikad nije bila opcija, ali ako neka od članica ne može funkcionirati u eurozoni, to pokazuje ne samo da je članica disfunkcionalna, već da je to i sama eurozona.

Može li Njemačka odlučivati o tome tko ostaje u eurozoni, a tko će biti izbačen? Što nam ovi pregovori govore o jednakopravnosti članica Europske unije?

Njemačka ne može odlučivati o tome tko ostaje u eurozoni, ali je njen glas zbog snage nacionalne ekonomije najjači. U eurozoni se snaga i mjeri ekonomskim značajem i tu nema govora o jednakosti. Veliki broj manjih država koje su izrazito iritirane grčkom krizom i ne žele nastaviti financirati izbjegavanje grčkog kolapsa (Finska, Slovačka, Latvija) nemaju snagu nametnuti svoj stav ako se njemu npr. protivi velika Francuska koja je u pregovorima stala na stranu Grčke. To je unutrašnja logika eurozone. Za sve članice Unije važi isto zakonodavstvo i to je jednakopravnost, iz toga ne proizlazi jednakost moći pojedinih članica, ali to je normalno. Nebraska i Kalifornija su jednakopravne, ali imaju različitu težinu u okviru SAD-a.

Pokazuju li događaji s Grčkom da se u Europi ne smije dogoditi vlada 'krajnje ljevice'?

Ne, iz jednostavnog razloga što se u Grčkoj nije dogodila vlada krajnje ljevice i to je očito i iz zadnjeg glasanja u grčkom parlamentu u kojem je oporba stala uz Ciprasa kojeg je napustilo lijevo krilo stranke. Od trenutka kad su došli na vlast, Cipras, i pogotovo Janis Varufakis, koji je bio ministar i de facto PR manager Sirize za internacionalne medije, jasno i nedvosmisleno isticali su da žele spasiti europski welfarism i keynesijanski kapitalizam od neoliberalizma. Temeljna priča je bila priča o odbacivanju politike štednje kao odbacivanju neoliberalnog kapitalizma. Varufakis je to formulirao kao pokušaj spašavanja kapitalizma od sebe samog. Kada je Francois Hollande došao na vlast, njegova se priča nije dramatično razlikovala od Ciprasove. Kada bi u nekoj članici Europske unije pobijedila stranka koja odbacuje europsko liberalno zakonodavstvo i pravila unutarnjeg tržišta, takva vlada ne bi mogla surađivati s ostatkom Unije.

Problem funkcioniranja eurozone samo je jedan od trenutno gorećih problema Europske unije. Svjedoci smo i manjka solidarnosti među članicama vezano uz veliki izbjeglički problem. Nalazi li se cijeli europski projekt u opasnosti?

Mislim da je u opasnosti i to ne zato što bi neoliberalizam mogao pobijediti welfarism (državu blagostanja) u TTIP kapitulaciji Unije ili zato što bi Grčka ispala iz Eurozone, već zato što je jasno da za otklanjanje nekih problema treba postići snažniju Uniju, a nju ne mogu stvarati oni koju u nju više ne vjeruju ili vjeruju da je jedina funkcija Unije da pospješuje nacionalne interese članica. Puno dramatičnije od ideološke rasprave o karakteru europskog kapitalizma je nacionalističko prepucavanje članica Eurozone i Unije, koje po razini netrpeljivosti nadmašuje SFRJ u kasnim osamdesetima i ranim devedesetima. Odsustvo solidarnosti koje spominjete oko izbjeglica je najočitiji simptom krize, a grčki glas očaja kombinira balkanski nacionalizam sa socijalističkim sveeuropskim glasom protiv štednje. S druge strane, države članice Eurozone koje su siromašnije od Grčke počinju doživljavati Grčku ne kao članicu kluba u nevolji, već kao ranjenika koji je došao nepozvan pred vrata i kaže: 'Ako mi ne pomognete iskrvarit ću na vašem pragu', dakle upravo onako kako su američki građani doživljavali banke kad je počeo bailout. To je trenutna situacija Europske unije.