Novinari tportala Ante Srzić i Vedran Brkulj sučelili su argumente za i protiv takvog projekta. S po pet argumenata svaki je pokušao izložiti svoje viđenje tog problema, a vi sami prosudite čijim ste argumentima bliži. U nastavku također objavljujemo anketu o potrebi gradnje nacionalnog stadiona, pa se uključite u glasanje.

Argumenti Vedrana Brkulja protiv nacionalnog stadiona

Koliko bi koštao taj projekt, zapravo se ne zna

Bandić gura projekt Plavog vulkana na Kajzerici, autora Hrvoja Njirića, a koliko bi taj stadion koštao, potpuno je nejasno. Naime, kad je projekt predstavljen prije deset godina, a tada je planiran za 50 tisuća ljudi, spominjala se brojka od 120 milijuna eura. Danas bi stadion trebao imati 35 tisuća sjedećih mjesta. Gostujući prije nekoliko dana u Dnevniku Nove TV, Njirić je naveo da prema današnjim cjenicima cijena ne bi mogla biti ispod 300, pa i skoro 400 milijuna eura, ovisno o veličini.

Koji dan nakon toga Bandić je na konferenciji za medije na Kajzerici kazao kako 'mi nismo Rusija i ne trebaju nam stadioni kakve je Vladimir Putin izgradio za Svjetsko prvenstvo'. Uz to je dodao da bi cijena stadiona iznosila 'između 100 i 120 milijuna eura'. Grad bi, prema njegovim riječima, pokrio 70 posto troškova cjelokupne investicije u koju bi bilo uključeno i 30 posto troškova zemljišta.

Ovdje valja podsjetiti da se Hrvatska već ponašala kao Rusija. Naime, Bandić je s bivšim premijerom Ivom Sanaderom (HDZ) ušao u projekt Arene Zagreb. Arena je, podsjećamo, sagrađena na privatnom zemljištu novcem Ingre i partnera Trigranita za devedesetak milijuna eura, a do 2036. godine, kada istječe zadnja rata, porezni obveznici za nju će izdvojiti između 350 i 380 milijuna eura. Od početka posluje u minusu, promijenila je tri direktora i nijedan još nije uspio prodati njeno ime u reklamne svrhe.

Arena Baltik u Kalinjingradu, gdje je Hrvatska dobila Nigeriju, ima 36 tisuća mjesta i koštala je 300 milijuna eura. Uz sve spomenuto, potpuno je nejasno zašto Zagreb želi ugurati stadion u već zagušeni kvart koji nema ni pošten nogostup i dječji park. Dovoljno je pogledati gdje je München sagradio Allianz Arenu ili Ljubljana Stožice, na koju se također na spomenutoj presici Bandić pozvao, da bi se shvatilo koliko je pogrešno graditi stadion na Kajzerici.

HNS nije u stanju izgraditi kamp, a gradili bi stadion

U protekla dva desetljeća svjedoci smo tome da je HNS u nekoliko navrata obećavao gradnju kampova. Ploča za gradnju 2008. položena je u Termama Tuhelj i dalje od toga nije se maklo. Potom je dogovorena gradnja na zagrebačkim Sveticama. Potpisan je ugovor s Gradom Zagrebom, Svetice su devastirane, pokušao se promijeniti i podvaliti drugačiji projekt koji bi atletičare bacio na marginu, a na kraju se i od njega odustalo. Mislite li da su u stanju participirati u gradnji stadiona?

Hrvatskoj nacionalni stadion, ako ga želi imati, može biti Poljud

Hrvatska nije bogata kao Francuska da bi imala svoj Stade de France, makar imao i 35 tisuća mjesta, a ne 80. Iako je stadionska infrastruktura poput same države na dnu Europske unije, Hrvatska ima stadion koji, ako baš želi, može biti nacionalni. Riječ je o Poljudu u koji se, istina, treba uložiti, prvenstveno u obnovu krova jer su ploče od leksana potpuno dotrajale. To bi ulaganje sasvim sigurno bilo manje od onog što se planira dati za gradnju novog stadiona. Uz to, postoji projekt iz 2013. godine prema kojem bi krov Poljuda bio od solarnih ploča, a strujom s njega bi se osim stadiona moglo snabdijevati osam tisuća kućanstava.

Umjesto stadiona, niz manjih regionalnih kampova za djecu

Puno bolja od gradnje grandioznog objekta bila bi gradnja niza manjih kampova po regionalnom principu, koji ne bi nužno morali biti u regionalnim središtima. Na taj način djeca i stariji uzrasti imali bi priliku od Vukovara do Cavtata u neposrednoj blizini svojih domova vježbati i učiti. Lokalne zajednice mogle bi dati zemljišta, a HNS i država sredstva. Gradnjom velebnog stadiona kuća se zapravo gradi od krova, a ne od temelja.

Što sa stadionima u Maksimiru i Kranjčevićevoj ako se izgradi Plavi vulkan?

Nevjerojatna je lakoća razbacivanja javnim novcem. U Maksimir, rušenje, gradnju sjeverne tribine, razne obnove i dorade zbog želje Franje Tuđmana (HDZ) da to bude nacionalni stadion kapaciteta 60 tisuća mjesta do danas ulupano je oko milijardu kuna iako to vjerojatno nije konačna brojka. Pitanje na koje nema odgovora je što će biti s njim i Kranjčevićevom ako se izgradi nacionalni stadion na Kajzerici.

Logika nalaže da bi u Plavom vulkanu trebala igrati reprezentacija, što čini nekoliko utakmica godišnje. Marijan Kustić, dopredsjednik HNS-a, gostujući u 'Otvorenom' HRT-a kazao je da gradnja stadiona u Zagrebu ne bi značila da reprezentacija ne bi igrala i u drugim gradovima. Drugim riječima, i tih nekoliko utakmica godišnje svelo bi se na njih još manje.

Dakle, ako Zagreb daje većinu sredstava, bilo bi logično da na njemu igraju i zagrebački klubovi. Ali se onda postavlja pitanje trebaju li Maksimir ili Kranjčevićeva uopće postojati ili ih treba srušiti. Jer potpuno je nejasno kako financirati sve te hladne pogone.

Argumenti Ante Srzića za nacionalni stadion

Nogometna infrastruktura u Hrvatskoj na europskom je dnu

Izgradnja infrastrukture pridonijet će razvoju sporta. Nije problem samo to što se Modrić, Mandžukić i ostali srame kada ugošćuju suparnike na maksimirskom stadionu, nego smo bilo svjedoci toga da i ostale hrvatske sportske zvijezde poput Blanke Vlašić, Janice Kostelić ili recimo Filipa Udea nisu imali gdje trenirati i da su njihovi uspjesi praktički plod slučajnosti. Osmišljenim ulaganjem u sportske objekte, među kojima bi bila i izgradnja nacionalnog stadiona, koji ne bi bio megalomanski mastodont, već mali objekt prilagođen potrebama Hrvatske, bio bi dobar potez.

Reprezentacija praktički nema gdje igrati

Ponos Hrvatske većinu utakmica igra na stadionu Maksimir, koji ne zadovoljava ni minimalne kriterije koje imaju moderni europski stadioni. Na Maksimiru bi se luksuzom smatralo i to da se naprave adekvatni sanitarni čvorovi. Kad dođe hladnije vrijeme, gotovo sigurno znatan dio ljudi ostaje kod kuće jer se ne želi smočiti na stadionu bez krova u studenom pri niskim temperaturama i pritom si ugroziti zdravlje. Od listopada do travnja na stadion u Maksimiru dolaze samo oni najhrabriji jer, eto, u 21. stoljeću Hrvatska ne može sagraditi nacionalni stadion s krovom.

Ako su mogli drugi, možemo i mi

Cijelo vrijeme se govori kako je gradnja stadiona skupa, ali država troši novac na hrpu stvari, pa zašto ne bi i na stadion? Većina zemalja iz bližeg okruženja slične kupovne moći, poput Slovenije, Makedonije ili Mađarske, u posljednjih deset godina izgradila je nacionalne nogometne stadione. A nacionalni stadion gradi i Srbija.

Turska je, recimo, 2015. godine izgradila Antalya Stadium za oko 35 milijuna eura, dok je Mađarska 2014. godine izgradila višenamjensku Groupama Arenu u Budimpešti, kapaciteta 23.700 mjesta, za više od 40 milijuna eura. Stadion s krovom napravili su i Makedonci i za obnovu Arene Filipa II utrošili 32 milijuna eura, a na tom stadionu su ugostili finale europskog Superkupa 2017. godine između Real Madrida i Manchester Uniteda. Ako su mogle sve te zemlje, zašto ne bi mogla i Hrvatska?

Ulaganje u maksimirski stadion više nema nikakvog smisla

Zagrebu je potreban stadion pa bi se na taj način mogao riješiti i problem maksimirskog stadiona. Tijekom godina su u Maksimir uložene stotine milijuna eura, a ako se nastaviti koristiti, ulagat će se i dalje da ga se dovede u kakav-takav red i da se ispune barem minimalni uvjeti koji su potrebni za organizaciju službenih utakmica. Nije bolja situacija ni u ostalim gradovima jer Poljud u Splitu vapi za obnovom, a i Rijeka i Osijek planiraju gradnju novih zdanja jer su postojeća dotrajala.

Gradnjom novog stadiona u Zagrebu bi se začepila maksimirska rupa bez dna i s vremenom bi se vjerojatno i Dinamo odselio te bi ga se konačno srušilo, a vrijednu lokaciju se iskoristilo na ekonomski probitačniji način. Novi stadion bi koristili svi zagrebački klubovi i reprezentacija, a ako bi se napravila višenamjenska arena, tamo bi se mogli organizirati koncerti i druga događanja.

Rezultatima su zaslužili pristojan stadion

Država se voli pohvaliti reprezentacijom kao najboljim izvoznim brendom. Nogometna reprezentacija je nesrazmjerno ulaganjima već godinama, i prije ovog uspjeha, ostvarivala velike rezultate. Od nezavisnosti smo propustili tek dva natjecanja.

Međutim, ulaganje u taj brend ponovno nije na visini. Reprezentacija nema ni stadion ni kamp u kojem bi se pripremala, a sve zbog korupcije i nesposobnosti odgovornih.