Među deset prijedloga za prevenciju budućih sličnih zločina, Aleksandar Vučić praktički se založio za kaznenu odgovornost osnovnoškolaca, ukazujući na mogućnost da je počinitelj stravičnog masakra na Vračaru u zločin uračunao i vlastitu kaznenu neodgovornost. 'Iz razgovora s dječakom, postoji mogućnost da je mali dječak znao da ne može kazneno odgovarati', kazao je Vučić.

Lana Peto Kujundžić, sutkinja Visokog kaznenog suda i predsjednica Udruge obiteljskih sudaca, napominje da u svim zemljama u regiji, kao i u većini zemalja Europske unije, kaznena odgovornost započinje s 14 godina. Iznimke su Velika Britanija, u kojoj je dijete kazneno odgovorno s 10 godina, dok se u skandinavskim zemljama granica penje na 15, ali se već cilja na 16 godina. Još prije tri desetljeća u Konvenciji o pravima djeteta zapisano je da u slučajevima u kojima su djeca počinitelji nedjela na snagu stupaju institucije kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obiteljski centri - upravo zato što se kod mlađeg djeteta još uvijek ne može sa sigurnošću reći da je ono potpuno svjesno onoga što radi i da može u potpunosti shvatiti posljedice svog ponašanja.

'Hoćemo li se kao država odrediti tako da će sve rješavati policija i pravosuđe, pa ćemo zatvarati djecu umjesto da to odrađujemo kroz civilno pravo, dakle da obiteljski sudovi odlučuju gdje s takvim djetetom, treba li ostati živjeti s roditeljima, jesu li njegovi roditelji kompetentni... Dakle pitanje je samo koji će sustav raditi s djetetom koje je nešto napravilo. I dalje se zalažem za to da se kaznena odgovornost ne spušta ispod 14. godine. Dapače, nacionalne države trebale bi nastojati da se ta granica podigne na 16 godina, a neki čak idu i do 18. godine jer smatraju da pravosuđe nema što raditi s djecom - s njima trebaju raditi druge službe', kaže za tportal sutkinja Peto Kujundžić, pozivajući se pritom na Konvenciju o pravima djeteta i Odbor za prava djece UN-a.

U slučaju 13-godišnjeg počinitelja iz Beograda, koji se prema Vučićevim riječima sada nalazi na psihijatriji, očitovat će se socijalna skrb. Procjenjivat će se kompetencije njegovih roditelja, ustanoviti potreba zdravstvene pomoći dječaku, uključit će stručnjaci svih razina i odrediti gdje će on dalje živjeti.

'On mora nastaviti školovanje, jer školovanje je obavezno, a on je tek u osnovnoj školi. Svašta se tu treba napraviti vezano za počinitelja, međutim i za žrtve, za cijelu školu - treba se uključiti tim koji će pružati psihosocijalnu pomoć svima koji su tome nazočili, centri trebaju itekako pomagati roditeljima, pogotovo ovima čija su djeca nažalost preminula ili su ozlijeđena', napomenula je Peto Kujundžić.

Teško je očekivati da će taj dječak nakon nezapamćenog zločina ostati živjeti s roditeljima, a postavlja se i pitanje gdje bi uopće mogao biti smješten. Sutkinja tumači da sustav socijalne skrbi raspolaže odgojnim ustanovama, u koje su smještena djeca čiji roditelji nisu u mogućnosti brinuti se o njima, ali smještaj može biti organiziran i u udomiteljskoj obitelji. Po njezinom mišljenju, bilo bi mudro smjestiti ga u udomiteljsku obitelj u neki drugi grad, u drugo okruženje.

Komentirajući opasku da je teško zamisliti tko bi ga sada primio, povezuje to sa stigmatizacijom djece kojoj se nakon nedjela nalijepi takva etiketa da im se sugerira kako im je jedino preostalo - samoubojstvo, što je porazno za samo društvo.

Europa i SAD pritom su neusporedivi, jer u pojedinim saveznim državama na drugoj strani Atlantika kazneno se progone i kažnjavaju djeca već od pete godine života. Velik je raspon u godinama po državama, pa ima i onih, poput Ohija, u kojem kaznena odgovornost također započinje s 14 godina.

'Oscilacije su nevjerojatne - od toga da djeca negdje imaju sva prava do drugih saveznih država, u kojima nemaju nikakva prava, izvode ih na sudove za odrasle i izriču im dugotrajne kazne zatvora, a mogu dobiti i doživotni zatvor. Dakle, strašno', konstatira Peto Kujundžić, podsjećajući da je SAD jedina zemlja u svijetu koja još nije ratificirala Konvenciju o pravima djeteta. Čak je i Somalija, koja je vrlo dugo bila uz SAD, na koncu to učinila, premda se ne pridržava njezinih odredbi.

Sutkinju je užasnuo broj žrtava u Beogradu, ali ne može reći da je iznenađena lošim ponašanjem dječaka i time da se djeca mogu ponašati na taj način. Napominje da nije dobro to što je policija u javnost iznosila detalje, navodeći razrede koje je ciljao napadač. Djeca iz tih razreda i dalje će biti u pojačanom strahu, napravljen je nepotreban pritisak i pogoršana cijela školska atmosfera.

Postavlja se i pitanje ima li Beograd dovoljno stručnjaka koji će se moći angažirati, hoće li sve klinike za djecu koje se bave mentalnim zdravljem moći primiti sve one kojima je pomoć sada definitivno potrebna. Prvo treba napraviti trijažu i odmah uzeti na tretman djecu koja su u strahu i anksiozna, ali treba promatrati i svu drugu djecu koja su bila nazočna, pa bi bilo uputno da se tamošnje institucije obrate za pomoć UNICEF-u i organizacijama poput Save the Children, svima onima s iskustvom reagiranja u kriznim situacijama, 'jer danas, sutra jedna od tih žrtava može postati delikvent', ističe Peto Kujundžić.

'Nemojmo se zavaravati, propuštati učiniti ono što je potrebno, kako se ne bi dogodilo da netko odluči biti Zoro i krenuti u osvetu za stradalog prijatelja iz razreda', upućuje sutkinja, navodeći da treba smanjiti strah, anksioznost i depresivnost kod djece, osnažiti im svijest o onome što se dogodilo i učiti ih da se nose s problemima neagresivnim načinima ponašanja.

Ako je točno to da su ubojicu opetovano zlostavljala druga djeca iz škole, to znači da je zapravo žrtva postala počinitelj teškog kaznenog djela i da se propustilo primijetiti da mu je bila potrebna pomoć. No kako to primijetiti kod introvertne djece?

'Zdravstveni djelatnici, dakle psiholozi i psihijatri, podučavaju učitelje i nastavnike da se trebaju zabrinuti za onog đaka koji je povučen i ne komunicira s drugom djecom, kao i kad druga djeca nekoga ekskomuniciraju. Ali to se mora uočiti, što opet znači da se vraćamo na pitanje imamo li dovoljno psihologa i stručnih radnika u školi, koliko učenika dolazi na tog jednog stručnjaka i može li on doista odraditi svoj dio posla', napominje sutkinja, dodajući da je prema izračunima jeftinije deset godina u jednoj školi zapošljavati pet psihologa nego što iznose troškovi onoga što se dogodilo u Beogradu.

Krešimir Prijatelj, dječji psiholog s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru, u biti se slaže sa sutkinjom Peto Kujundžić.

'Dob ne bi trebala biti jedina varijabla prema kojoj bismo donosili odluke o kaznenoj odgovornosti. Potrebno je uzeti u obzir i procijeniti brojne druge aspekte funkcioniranja adolescenata, poput njihovog stupnja kognitivne, emocionalne, moralne i socijalne zrelosti, a posebice razumijevanja ponašanja u koja se uključuju i sposobnosti rasuđivanja', navodi profesor Prijatelj za tportal.

Tumači da u ranoj adolescenciji veliku ulogu u životima mladih zauzimaju njihovi vršnjaci, odnosno pripadnost vršnjačkoj skupini. Vršnjaci u velikoj mjeri mogu oblikovati način na koji adolescenti donose svakodnevne izbore i odluke povezane s identitetom, ali i njihova temeljna uvjerenja o svijetu koji ih okružuje. Nakon četrnaeste godine, utjecaj koji vršnjaci imaju na adolescenta počinje se postepeno polagano smanjivati.

'Iako se zbog promjena u kognitivnim sposobnostima u ranoj adolescenciji oni mogu činiti sličnima odraslima, važno je istaknuti da postoji značajna razlika između onoga za što su adolescenti sposobni i onoga što rade u stvarnosti. Naime u periodu rane adolescencije uočavaju se specifični aspekti adolescentnog razmišljanja koji mogu interferirati s njihovim kognitivnim sposobnostima. Neke od navedenih specifičnosti su razmišljanje usmjereno na sadašnjost, sklonost rizičnom ponašanju, egocentrizam i traženje uzbuđenja. Sve od navedenog može dovesti do češćeg uključivanja u rizična i delikventna ponašanja u odnosu na starije razvojne skupine', kaže prof. Prijatelj.

Upravo se razvoj sklonosti adolescenata traženju uzbuđenja pokazao bržim od razvoja kognitivnih kapaciteta za kontrolu impulsa, ukazuje, dodajući da navedeno dovodi do toga da kod adolescenata već u periodu rane adolescencije racionalni procesi - koji ukazuju na moguće posljedice ponašanja u koja se uključuju - mogu biti nadjačani upravo traženjem uzbuđenja i osjećajem prividne neranjivosti. Roditelji često mogu biti frustrirani zbog toga što njihovi napori da objasne djetetu rizičnost situacije i opasnost posljedica budu nedjelotvorni, unatoč tome što se trude djelovati na kognitivnoj razini adolescenata.

'Isto tako, rezultati recentnog istraživanja Fosco i suradnika sugeriraju da se stupanj inhibicijske kontrole - koja je ključna za adaptivno ponašanje usmjereno cilju, a ujedno donosi rizik za kasniju delinkvenciju - može uočiti upravo u ranoj adolescenciji. Slaba inhibicijska kontrola pokazala se u istraživanjima povezanom s eksternaliziranim problemima i antisocijalnim ponašanjem karakterističnima za delikvenciju.

U periodu srednje adolescencije djeca često variraju u ponašanju od nastojanja da samostalno donose odluke do toga da odbijaju preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, pri čemu očekuju podršku roditelja ili skrbnika. Dakle naglasak je upravo na ambivalenciji između nezrelog i zrelog ponašanja.

Također, moguće je uočiti određene razlike u moralnom rasuđivanju, sastavnom dijelu razvoja rastuće nezavisnosti adolescenata. Istraživanjem Kohlberga i suradnika ustanovljene su razlike u moralnom rasuđivanju, pri čemu se u srednjoj adolescenciji uočava odabir ponašanja koje uzima u obzir očekivanja okoline i socijalno odobravanje značajnih drugih osoba, a u kasnijoj adolescenciji uočava se odabir ponašanja uzimajući u obzir društvo u cjelini, na temelju moralne prosudbe o tome kakva su pravila i zakoni te u skladu s poštivanjem autoriteta', zaključio je prof. Prijatelj.