U utorak 6. lipnja, dva dana prije početka Eura nalazili smo se u oblasti Oswiecima, tj. Auschwitza. U blizini su Wadowice, rodno mjesto pape Ivana Pavla II i Krakow, jedan od najljepših gradova Poljske. Rado bismo obišli oboje, ali pogled na kalendar jasno signalizira da su do početka Eura ostala još samo dva dana.

Odluku da što prije krenemo za Poznanj olakšala je informacija da je Papina rodna kuća, sada muzej, zbog obnove trenutno zatvorena, a Krakow valja obići jednom posebnom zgodom. Plan više nego ambiciozan, daleko iznad naših dotadašnjih biciklističkih iskustava – u dva dana trebat će prevaliti gotovo 400 kilometara.

U cik zore, na blagdan Tijelova, krenuli smo u biciklistički juriš na Poznanj. Ceste su bile potpune puste, i lokalne, i državne, i brze, i poluautoceste – prilika koja se ne propušta. Sela i gradovi još koji sat spavaju, a onda sve generacije, muškarci u odijelima, a žene lijepo sređene masovno idu na jutarnje mise. Tu su i djeca, prvopričesnici u bijelim haljinama koji ovom dekoru daju poseban sjaj. Crkve su pretijesne da prime sve koji su namjeravali ući, pa se moli i u dvorištima i na ulici. Gotovo je svaka kuća istaknula zastave Poljske i Vatikana, na prozorima ukrašenim goblenima i šlingerajima su slike svetaca… Ukrašeni su i križevi krajputaši do kojih idu procesije. Ili su Poljaci tako religiozni, ili je ovo veliki vjerski blagdan, ili vjerojatno oboje.

Poljska je značajno veća i drukčija u odnosu na zemlje koje smo ovih dana prošli. Udaljenosti između gradova koji se na karti čine blizu su ogromne, a prostor između načičkan je mnoštvom sela i gradića koji često čine spojenu cjelinu. Sela nisu 'ušorena', kako smo mi Slavonci navikli vidjeti, svaka kuća je 'za sebe', pa se ponekad čini da je cijela Poljska veliko naselje.

Okosnica je poljoprivreda. I po tome je Poljska drukčija. Dok je 'mali seljak' s kojom kravicom, malo zemlje i starim traktorom u Mađarskoj, Austriji i Slovačkoj prošlo svršeno vrijeme jer slobodno ćemo reći da naši senzori tamo nisu uočili tipični 'miris' sela ni primjere takvih kućanstava, u Poljskoj stoke ima posvuda, a traktora valjda jedan po glavi stanovnika. Traktori, prikolice i plugovi normalno se uključuju u promet čak i na brzim cestama, a to više nisu traktori kojima bismo brzinom parirali na biciklu.

Na blagdan Tijelova u Poljskoj je nemoguće pronaći trgovinu koja radi, a i kafići i restorani otvaraju se tek kasno popodne. Srećom pa smo bili na vrijeme upozoreni i imamo nešto zaliha. Tog dana nije bilo razloga da zastajanje, slikali smo usput, jeli na brzinu i nizali kilometre i kilometre praznim cestama.

Već kasno uvečer, nad nama su se opet nadvili kišni oblaci. Poučeni dotadašnjim iskustvom, već s prvim kapima uletjeli smo u sporednu ulicu u kojoj se ukazao mladi bračni par s djetetom. Pogađate – valjalo je potražiti krov nad glavom ili barem krov nad šatorom.

Čim su vidjeli zastavice, naši budući domaćini mašući nam ushićeno su povikali: 'Hrvatska, Hrvatska!'

Ubrzo smo shvatili da je razlog njihovog uzbuđenja bio skorašnji odlazak na Jadran, po prvi puta, čemu se neizmjerno vesele. Mi riješeni briga oko šatora koji smo prostrli na terasi, a oni zadovoljni našim preporukama za ljetovanje. Budući da o Hrvatskoj imaju samo opću sliku, dobre destinacije i povoljne cijene olakšat će im izbor. Domaćin je farmer, uz stotinu hektara zemlje koju sam obrađuje sa šest traktora, za naše prilike svojoj obitelji može osigurati prilično pristojan život. Kako sam kaže, otkad je ovdje i Europske unije, za njih ide samo nabolje.

Ujutro smo sneni napumpali gumu (koja danima otkazuje poslušnost) na kompresor jednog od njegovih ljubimaca i uz već uobičajenu poštapalicu domaćina 'oh, my God', nastavili svoju turneju.

Nešto tekuće glukoze i jagode na plantažama uz cestu bili su jedino pogonsko gorivo. Na nekih gotovo dvjesto kilometara od Poznanja, u vrijeme jutarnje kronike radija, dok je još sve bilo zatvoreno, evo i prvih hrvatskih navijača, Osječana. Već umorni od cjelonoćne vožnje, ekspresno su zakočili i kao da su znali – opskrbili nas sendvičima. I to kakvim! Kulen, sir, krastavci i ajvar - baš kao da su nam majke poslale. Oni nama sendviče – mi njima motivaciju za dalje. Poštena trampa.

Kako je dan odmicao, a mi se bližili Poznanju, tako je i naših navijača bilo sve više. Motivirali su nas i stotine i stotine automobila, kamiona, pješaka i radnika na cesti. Trube, mašu, plješću, oni religiozniji se križaju. I neki novinski urednik nas je usput uočio i poslao novinara na leteći zadatak – da nas sustigne i poslika. Obišao nas je i autobus naše reprezentacije koja je vjerojatno jurila na trening, valjda tako brzo da smo ostali neuočeni. Nije nam djelovalo na ego. Vozeći brzo i brzim cestama, zadnja dva dana nismo imali puno vremena za razgovor. Svaki od nas u svojim mislima, napola nižući protekle slike s putovanja, a napola glavom već u nadolazećim utakmicama.

Na dan otvaranja Eura, gotovo svaki poljski automobil je u crveno-bijelim bojama - zastave, zastavice, navlake za retrovizore. Mnoštvo okićenih kuća i iščekivanje kako se bliži 18 sati, kada će se zakotrljati prva lopta u Varšavi.

Na jednom odmorištu nedaleko od Poznanja stali smo za naš posljednji putni obrok – šćećinski gulaš iz konzerve. Mali plamenik čini čuda i gulaš je topao već za koju minutu. Mi sretni što jedemo 'kuhano', a šefica sale iznutra kuca na prozore nezadovoljna što se kuha van kuhinje, a jede na terasi. Ipak, na odlasku smo doživjeli burno odobravanje djelatnica iste kuhinje, koje su se posložile na stražnjim vratima veselo mašući. Ipak je mišljenje šefice samo njezino mišljenje.

Nekako u vrijeme prvog sučevog zvižduka na utakmici Poljska - Grčka, i mi ulazimo u Poznanj. Dočekao nas je prazan grad, a kad smo uskoro čuli krikove oduševljenja i trube, znali smo i rezultat. Međutim, nismo imali vremena baciti oko na utakmicu otvaranja. Naš prijatelj, a prijatelji su tu kad ih najviše trebaš, uspio nam je preko interneta pronaći smještaj. Imali smo samo adresu, koju je nakon više pokušaja bilo nemoguće naći. Regulacija prometa je takva da se na drugu stranu rijeke prelazi jedino autocestom, a onda bicikle treba prebaciti preko žice.

Prljavima i izmučenima, u susret nam je izašao jedan gospodin koji je zbog nas sjeo na bicikl, ostavio zadnje minute napete utakmice i odveo nas na mjesto gdje su nas čekali nestrpljivi domaćini… Još 20 km vožnje kroz grad i okolicu, gospođa za volanom i na papučici gasa, a mi za njom hvatamo ritam dok je ciklometar i za današnji dan prebacio dvjesto kilometara.

I napokon, napokon, dvanaestog dana puta i prebicikliranih 1.130 km, iza borove šume, kuća kakvoj se nismo mogli niti nadati. Dovoljno je reći da smo mi prvi stanari…