Vojnik je u tužbi naveo da je kao pripadnik postrojbe za osiguranje predsjednika Republike na Brijunima radio 24 sata na dan, a plaćeno mu je samo redovnih osam sati i to samo radnim danom.

Pojasnio je da je rad pripadnika tih postrojbi bio organiziran tako da su jedan tjedan mjesečno neprekidno radili po 24 sata, a ponekad se takav režim provodio i dva tjedna u mjesecu. Za vrijeme takvog rada država im je obračunavala plaću kao da rade redovnih 8 sati, a ne 24 sata neprekidno.

Od 24 sata neprekidnog rada, osam sati odnosilo se na stražu, daljnjih osam sati morali su biti u stanju pripreme, što je podrazumijevalo da su uvijek spremni u slučaju iznenadnih napada na objekt, požara i sličnih incidenata. Preostalih osam sati bilo je predviđeno za odmor, odnosno higijenu i prehranu , ali su i to vrijeme morali biti u stanju pripreme i nisu smjeli napuštati čuvane objekte. Država mu pritom, stoji u tužbi, nije obračunavala ni isplaćivala plaću za rad vikendom, blagdanom i državnim praznikom.

S druge strane, zastupnici države su u odgovoru na tužbu u cijelosti osporavali osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare, ali i pozivajući se na odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama RH kojim je određeno da se na prekovremeni rada djelatnih vojnih osoba ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima. Isticali su i da je propisano da se pravo na povećanu plaću ne ostvaruje, ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Općinski radni sud već je u veljači 2014. donio presudu u ovom sporu prihvaćajući tužbeni zahtjev vojnika od oko 140.000 kuna, a ta je presuda u cijelosti bila potvrđena i na drugostupanjskom sudu. No, Vrhovni sud je u siječnju prošle godine ukinuo drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.