Za razliku od Ben Alija i Mubaraka, Gadafi je odlučio bombardirati vlastiti narod, svoje podanike. Njega će, za razliku od susjednih lidera, kaže on, morati ubiti jer mu je namijenjeno poginuti kao mučeniku revolucije. Nije to, ipak, jedina velika razlika. Ben Ali i Mubarak su bili kućni diktatori, kao Franco ili Salazar, ili kao što je, u nekoj mjeri, bio i Castro, dok Gadafi od početka ima univerzalne pretenzije i poruke. On je želio biti zapamćen kao nasljednik Nassera, kao novi vođa panarabizma i kao vodeći revolucionar Trećeg svijeta
U kojoj je mjeri Gadafi bio politička robna marka, govori podatak da se na njega i na libijsku revoluciju pozivala i peronistička ljevica, pa smo mi, mladi studenti novinarstva u Buenos Airesu te 1983, godine povratka demokracije, vrlo studiozno na seminarima proučavali njegovu Zelenu knjigu.
Ben Ali i Mubarak su, osim toga, bili slijepi saveznici SAD-a i nisu ni na koji način smetali Izraelu. Gadafi je, nasuprot njima, izazivao američko carstvo i govorio da treba razoriti Izrael, kumujući svim mogućim vrstama gerile i terorizma ultralijevičarskog profila. Smatrao se izumiteljem kozmičkih razmjera, jer je udario temelje Džamahirije, republike masa koje su u stalnom zasjedanju.
U svojoj grozomornoj pojavi se od ovog utorka još predstavljao i kao revolucionar, a solidarnost su mu odmah od početka belaja iskazali Fidel Castro i Hugo Chávez, koji optužuje SAD da je sve ovo inscenirano kako bi Bijela kuća i Pentagon zagospodarili libijskom naftom.
Zbog toga je toliko važno da arapska revolucija, koja je već pomela Ben Alija i Mubaraka, pokušava sada srušiti i Gadafija. U ratu 1967. Izrael je zadao smrtni udarac panarabizmu koji je laički, socijalistički i trećesvjetski profiliran, kako u izvorištima baasizma, tako i u naserizmu.
Trulo tijelo toga panarabizma, kriminalno, egzotično i cirkusantno, bilo je produženo u Gadafijevoj pojavnosti. I protiv njega se bore hrabri Libijci da stvore novo društvo, ne isključivo i islamističko.
Barem prema onomu što vidimo, arapsko proljeće u Libiji potvrđuje volju da nadiđu sve libijske i plemenske razlike: nisu to ni proamerički ni protuamerički igrači, nisu to ni protužidovi, ni desničari, ni ljevičari, ni bogati, ni siromašni, panarabizam XX. stoljeća zamjenjuje novi u kojem građani zahtijevaju slobodu i ljudska prava. Zahvaljujući internetu i Al Jazeeri, stvorili su 'ummu', zajednicu koja od Atlantika do Perzijskoga zaljeva traži pluralnost i, zašto ne, mjesto za islamizam u demokraciji bez nekih posebnih pridjeva.
Doduše, veliko je pitanje što će biti s Libijom nakon Gadafija, s obzirom na to da u toj zemlji, za razliku od Tunisa ili Egipta, nema opozicije, političkih stranaka, sindikata ili bilo čega iz struktura klasičnoga civilnoga društva, budući da je veliki brat Gadafi o svemu vodio računa.
Čak su i oružane snage duboko oslabljene i podijeljenje, nesposobne da odigraju tranzicijsku ulogu kako se događa u Egiptu. Rješenje bi bila misija, odnosno protektorat, UN-a koji bi pokušao integrirati plemenske predstavnike i lidere, ponajprije one koji su stekli političke vještine u izbjeglištvu.
Libija s ostalim sjevernoafričkim zemljama dijeli vrlo mladu i poletnu populaciju kojoj je dosadila kleptokracija i koja je frustrirana zbog nemogućnosti napredovanja, dignitetnog života i neimaštine. To, naravno, ne znači da je Libija potpuno slobodna od mogućnosti velikoga građanskoga rata i od balkanizacije.
Međutim, smatram da su ti strahovi ipak sekundarni i da je u Libiji ili Bahreinu, Tunisu ili Egiptu, Alžiru ili Jemenu, Maroku ili Jordanu, Palestini, dakako, važno da ljudi žele biti tretirani kao ljudska bića. To je ta velika novost panarabizma XXI. stoljeća.
