U intervjuu za beogradsku Politiku Šljivančanin je izjavio kako ne bi ratovao da je imalo sumnjao da će Hrvatska postati nezavisna država.

Na pitanje kako danas razmišlja o zločinu počinjenom na Ovčari kod Vukovara, odgovara da kao vojni oficir nije vjerovao u postojanje republičkih granica.

'Da sam imao imalo sumnje da će biti formirana nezavisna država Hrvatska, nikada ne bih otišao ratovati. Što se mog ukupnog ponašanja kao pripadnika JNA tiče, tvrdim da sam isključivo radio po zakonu i po propisima koji su tada važili. Svakodnevno sam za vrijeme sukoba u Vukovaru i njegovoj okolini inzistirao da se sastanem s bivšim oficirima koji su dezertirali iz JNA i prešli u hrvatske paravojne formacije, da razgovaram s njima i uvjerim ih da ne pucamo, da sve riješimo mirnim putem. Za Ovčaru sam saznao iz medija. Nikada mi na pamet ne bi palo da će netko odvesti zarobljene vojnike paravojnih formacija i strijeljati ih. To je najveće zlo koje netko može počiniti', rekao je Šljivančanin.

Komentirajući kazne koje je Vijeće za ratne zločine izreklo optuženima za zločin na Ovčari, kaže da mu je jako značajno što ga nitko od njih nije spomenuo ni u kakvom kontekstu u vezi s događanjima na Ovčari.

'Ono što me je najviše čudilo i o čemu sam mnogo razmišljao dok sam u Haagu čitao transkripte s tog suđenja jest činjenica da su neki posvjedočili da su ubijali na Ovčari. Meni je bilo teško povjerovati da to netko može učiniti. Međutim, ako je sud presudio da je netko uradio nešto, što ja onda tu imam komentirati?!', rekao je.

Opisujući dane provedene u Haagu, ispričao je da je svaki slobodan trenutak provodio s Miroslavom Radićem. 'Nikada, međutim, nismo razgovarali o predmetu i onome za što nas tereti tužiteljstvo. Razgovarali smo o obiteljima, o Beogradu, o nekim lijepim trenucima koji nas vezuju. S Mrkšićem gotovo da i nisam razgovarao. I dok mi je u vrijeme ratnih sukoba u Hrvatskoj bio pretpostavljeni razgovarali smo samo službeno', naveo je Šljivančanin.

Oduvijek je, kaže, vjerovao da će Haški sud prihvatiti njegov zahtjev za reviziju postupka i umanjiti kaznu.

'Nisam se bojao Haaga. I 1998. godine sam zbog istih optužbi saslušavan u Beogradu, pred vojnim sudom, i tada je nađeno da nema osnova za pokretanje postupka protiv mene za zločin na Ovčari. U svom obraćanju sudu citirao sam Ivu Andrića koji je govorio da na svijetu malo pravde ima, ali da je ona, što je manje ima, vrednija i snažnija. Govorio je da je ona teško dokučiva, da kasni, ali da ipak dođe. Meni je bilo dugo sedam godina robije, ali je pravda došla. I kada su me osudili na 17 godina, nisam se predavao. Najveći mi je uspjeh, ipak, činjenica da je petoro sudaca iz žalbenog vijeća, koji su prvo utvrdili da sam kriv za ubojstva i osudili me na 17 godina zatvora, priznalo da su pogriješili', rekao je.

Nije mogao vjerovati da ga nakon dvije i pol godine 'dokazivanja nevinosti, prezentiranja dokumentacije i saslušavanja svjedoka mogu kazniti na toliko godina'. Na prijedlog odvjetnika Lukića predložili su saslušanje generala Živote Panića, koji je pristao svjedočiti 'bez dvoumljenja, iako je vjerojatno znao da će biti provociran i etiketiran od strane tužiteljstva'. Njegovom svjedočenju povjerovalo je svih pet sudaca, kaže Šljivančanin, koji je zahvalan i svima drugima koji su svjedočili u njegovu korist.

Sada mu je najveća želja da bude sa svojom obitelji i prijateljima, da nađe 'spokoj i mir', da se odmori od svega. U Haškom sudu svakodnevno je pisao dnevnik, pa će pokušati dotjerati bilješke i objaviti knjigu.