Sumještani i zemljaci, razumljivo, nisu blagonaklono gledali na Ivana Lasića zvanog Gorankić koji je krajem 1964. stupio u Službu državne sigurnosti, u kojoj je radio sve do umirovljenja 1988. Najprije je počeo raditi u širokobriješkoj ispostavi Udbe, ali je vrlo brzo unaprijeđen i prebačen u centar Službe državne sigurnosti u Mostaru, u kojem je radio kao operativac u upravi za borbu protiv emigracije. Godine 1974. postao je šef te uprave te s tog mjesta otišao u Beograd na mjesto načelnika Druge uprave Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP).

Jedan njegov susjed kleo se da će se osvetiti Lasiću ako ikada dobije priliku. Lasić se pak poslije umirovljenja, krajem 80-ih, vratio u rodni kraj i sagradio kuću u rodnom selu Uzarićima. Kada je u taj kraj stigao rat, skupina vojnika HVO-a odvela je s radnog mjesta Lasićevog sina Svjetlana te ga dovela, piše Slobodna Dalmacija, susjedu koji je želio osvetu.

'I šta je taj momak skrivio?', pitao je on, odustavši od osvete i nadajući se da će Lasiću biti suđeno. 'Ne želim ni potvrditi ni opovrgnuti tu priču', kaže Svjetlan Lasić. 'Ja tu živim, radim i hranim obitelj. Šta je ćaća radio, neka ustvrdi sud. Samo, molim te, nemoj ga tražiti. Od navale novinara morao je pobjeći iz Uzarića. Neću kazati kamo. Ja sam vozač, pitaj me o šarafima, ventilima, antifrizu…', kaže Svjetlan Lasić za Slobodnu.

Nekoliko Lasićevih prezimenjaka iz tog sela kažu da su oni 'druga loza'. 'Zna se kakav je čim je radio za Udbu', kaže jedan. Ipak, 'listički ustaše', kako su ih u bivšem sustavu mediji nazivali, nisu pribjegli izvršavanju vlastite pravde, nego se nadaju da će Lasiću presuditi institucije. 'Vidim ja kamo ti smjeraš, ali nemoj puno hvaliti našu hercegovačku toleranciju… Ispast će da smo svi bili udbaši', poručuje Lasićev suseljanin.