'Nikad neću dozvoliti nikome da voli Hrvatsku više od mene.' Ivo Sanader
'Ako su oni 100 posto za Hrvatsku, ja sam 101 posto, plus onaj 21 gram.' Zoran Milanović
'Neka svatko voli Hrvatsku na svoj način, ali neka je voli. To je najmanje što su zaslužili oni koji su za nju dali život.' Tomislav Karamarko

Hrvatska je opet zahvaćena opasnom epidemijom domoljubnih osjećaja. I premijer i njegov potencijalni nasljednik natječu se u tome tko više voli Hrvatsku, prosvjednici iz ilegalnog šatora u Savskoj pak tvrde da su oni najveći domoljubi, a nema sumnje i da isto uvjerenje vlada na Kaptolu koji se stilizira u opoziciju demokratski izabrane Vlade.

Postoji čak i redikulozno Nacionalno etičko sudište sastavljeno od seniora koji iskazuju zavidnu razinu erotskog naboja prema Hrvatskoj, pa se kao ljubomorni ljubavnici na zajedničkim sesijama bave osudom navodnih veleizdajnika. HDZ-ova pješadija pak objašnjava da oni koji Hrvatsku vole imaju hrvatski grb u srcu (Oleg Butković), dok se ozbiljno tumači kako pravima Hrvatima ganuto zadrhti srce kada na registarskoj tablici vide državni grb. To vjerojatno podrazumijeva i da im je drhtalo pred grbom SR Hrvatske koji je također imao u sebi šahovnicu. Epidemija domoljubnih emocija toliko je snažna da se može ignorirati činjenica kako je 'Za dom spremni' ustaški pozdrav, jer oni koji ga uzvikuju valjda osjećaju da nije.

Populistička kritika hrvatskog turbodomoljublja koja je dolazila s ljevice često bi išla u pravcu toga da se sarkastično pita 'ako političari tako vole Hrvatsku, zašto je ona u takvom stanju kakvom jest'. Ali to znači promašiti šumu od drveća, jer ako išta treba vjerovati svim onima koji se javno i glasno busaju u svoja hrvatska prsa, kojima je duša hrvatska, koji dišu hrvatski, koji odlučuju i proganjaju po tekstovima na desničarskim portalima ili društvenim mrežama 'one koji mrze sve hrvatsko', jest da oni doista vole Hrvatsku.

Neki kada čuju Thompsonovu pjesmu, pomisle 'koga li je sad pokrao, Abbu ili Bijelo dugme, i zašto tako iritantno reve', oni koji vole Hrvatsku razgale se, stegne im se u grlu, zagrle se s ekipom, krenu suze na oči i pjevanje 'Lijepa li si' ili 'Jasenovac i Gradiška Stara'. Obje pjesme su jednako neproblematične kad voliš Hrvatsku, problem nastaje samo ako se razmišlja, ali domoljubi osjećaju, njima razum nije potreban.

Dakle, svima koji kažu da Hrvatsku vole i da su domoljubi treba vjerovati, jer govore istinu, a kada se to dovede u vezu s raspadajućim stanjem Hrvatske, onda je jasno koji je hladni, racionalni zaključak iz te dvije premise: domoljubni osjećaji nemaju nikakve veze s time da se od Hrvatske napravi uspješna država i društvo, oni su čak i štetni na način na koji se izražavaju kod nas. Ukratko, oni koji Hrvatsku vole ujedno je i uništavaju, jer je hrvatsko domoljublje nacionalističko, uskogrudno, uplašeno, progoniteljske, srbomrzačko, filoustaško itd. Ono počinje na sirovim emocijama, a završava na režanju na nekog s brojnog spiska imaginarnih neprijatelja - od homoseksualaca preko Srba i udbaša pa do 'mentalnih Jugoslavena' – i to je sve!

O tome kako se u Hrvatskoj osjeća domoljublje, svjedoči poznata navijačka himna 'Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta', u kojoj se predmnijeva da postoje ljudi i valjda druge nacije koje pate zbog uspjeha neke hrvatske sportske reprezentacije. Ne može se, dakle, jednostavno uživati u uspjehu naših sportaša, nego se odmah mora utvrditi i koga to smeta, tko nije dovoljno sretan, tko ne viče ZDS s Joeom Šimunićem.

To što netko ima jake nacionalne osjećaje ne znači da ikako posjeduje znanja i vještine da definira i ostvaruje hrvatske nacionalne interese. Jedino u čemu su domoljubi uvijek sposobni jest širenje atmosfere straha, kroz prozivanje drugih za jugoslavenstvo i nedovoljno oduševljenje mahanjem zastavama, pa je standardna reakcija onih građana kojima tijelo ne sagorijeva 24 sata dnevno od domoljublja da se sklone, povuku, možda poneki i zastide jer im nije jasno čemu tolika halabuka oko nacionalističke kič-simbolike, digniteta Domovinskog rata, vojnih mimohoda i sličnih nevažnih tema koje se kroz emotivnu ucjenu domoljubljem nameće hrvatskoj javnosti.

Ali nema nikakva razloga da se građani Hrvatske koji Hrvatsku ne vole, nego im je možda, eto, umjereno draga ili tek podnošljiva, osjećaju inferiorno u odnosu na velike Hrvate i domoljube. Svi smo ravnopravni građani RH, i ako netko ne voli Hrvatsku po aktualnoj definiciji, koja je očito puna štetne psihopatologije, to ga preporučuje kao osobu koja pripada dijelu stanovništva koje bi Hrvatsku moglo izvući iz gliba u koji su ga gurnuli domoljubi. Hrvatskoj treba što više građana koji je neće voljeti, ali će biti sposobni razmišljati o tome kako učiniti boljim život u njoj. Domoljublje na hrvatski definitivno isključuje razum i razmišljanje, što znači da je ključna mentalitetna prepreka u izlasku iz i gospodarske i svake druge krize. Hrvatsko je domoljublje velika prepreka spasu Hrvatske. Proteklih četvrt stoljeća nepobitno su pokazali - oni koji najviše vole domovinu ujedno i najviše pljačkaju državu.

Logika je domoljuba, primjerice, žaliti se i opstruirati kad se u škole uvodi zdravstveni i građanski odgoj, jer žele da hrvatski narod ostane glup i da ne zna što je doista demokracija i što znači biti aktivan građanin, jer se neznalicama punih nacionalizma može lakše manipulirati i zapaljivati mase sporednim temama poput bista i dresova. Ta uvrnuta logika nameće se kao jedina validna dok se sve koji nemaju odgovarajuću razinu domoljublja proskribira i etiketira, pa nije teško ni zamisliti kako bi se najavljena lustracija mogla pretvoriti u testiranje nacije na detektoru laži o tome kuca li im srce za Hrvatsku. Pa u čemu je problem ako me nije uopće briga je li grb na tablici?!

Konstantni javni progon građana koji vole svoje bližnje, vole neke knjige i filmove, vole neke ideale i univerzalne vrijednosti, ali kada je riječ o nacionalnom sentimentu jednostavno nemaju traženu vrućicu nikako se ne smije tolerirati, niti se šovinističkim gadovima treba sklanjati s puta ili im povlađivati. Nije nikakva ustavna obaveza voljeti Hrvatsku niti je protuzakonito Hrvatsku ne voljeti, niti postoji bilo kakav propis koji nalaže da se zbog onih koji su poginuli u Domovinsku ratu mora voljeti Hrvatsku, kao što naređuje Tomislav Karamarko. Dapače, čini se da oni koji vole Hrvatsku imaju mnogo veću sklonost kršiti njezine zakone. Od tolike ljubavi ne mogu se zaustaviti. 

Politika nacionalnog jedinstva, hrvatskog zajedništva i uniformnog domoljublja totalitarna je i antidemokratska, jer svaki građanin ima pravo Hrvatsku i voljeti i ne voljeti (to je, jel, onaj pluralizam mišljenja i sloboda govora), a neovisno o tome biti potpuno ravnopravan sa svima drugima. Ne mjeri se nečiji doprinos društvu i državi po efemernim emocijama i paradnom izricanju, plus naricanju protiv rastakanja vrijednosti i tradicija koje itekako treba što prije rastočiti, nego poštovanjem zakona, plaćanjem poreza, angažiranjem u društvu, otvaranju radnih mjesta s odgovarajućim radničkim pravima i vođenjem uspješnih firmi, itd.

Hrvatskoj zato treba mnogo više građana koji je ne vole, ali joj žele dobro, za razliku od dosad prevladavajuće paradigme domoljublja koje podrazumijeva ljubav kao destrukciju objekta ljubavi. Riječ je, naravno, o povijesnoj ironiji: Hrvatsku jesu stvorili oni koji su je voljeli, ali je u 21. stoljeće mogu odvesti samo oni koji je ne vole. Najmanje što zaslužuju oni koji su dali živote za Hrvatsku je sljedeće: uspješnu, modernu, dinamičnu, otvorenu, tolerantnu europsku Hrvatsku. Onda će je možda biti moguće i zdravo voljeti.

Sada to nije moguće.