U proljeće 1990. godine moja je baba završila pod ekonomskim sankcijama.

Prije te nezgode, a na obostrano zadovoljstvo, godinama je kupovala domaće kravlje mlijeko od susjede 'preko bašče'. Transakcija se odvijala tako da je baba plaćala jednom mjesečno, a mlijeko dobivala svaki dan na vješto organiziran i uhodan način. Naime, navečer bi praznu kanticu okačila na ogradu, tako da visi u susjedinom dvorištu, a ova bi ujutro punu kanticu stavila na isto mjesto, ali s trbuhom u babinom vrtu.

To inkrimirano jutro baba je još s terase ugledala kanticu na istom mjestu na kojem ju je ostavila i prethodne večeri. Doduše, bilo joj je čudno što mlijeko kasni, to se nije prije događalo, ali je računala da susjeda ima kakva neodgodivog posla. No kantica je na istom mjestu bila i nakon pola sata, što je babu sad već zabrinulo. Pa opet za sat vremena, kad se baba ozbiljno uplašila da se susjedi nije što dogodilo, pa je zavezala maramu na glavu i sva se uspuhana zaputila okolnim putem, ravno u njezinu kuću.

Tu je dobila informaciju da je s ukućanima i kravom, hvala Bogu, sve u najboljem redu, ali da za nju (a to podrazumijeva i sve nas koji smo s njom u vezi i srčemo mlekeco) mlijeka više nema. Valjala su se teška vremena.

Sjećam se kao danas da smo bili u nevjerici, a onda sam, mlada i nadobudna, napisala kratki satirični tekst o čudnim vremenima u kojima svatko pije mlijeko od krava svoje nacionalnosti. Evo, više od 25 godina prošlo je od afere s babinom kanticom i kravljim mlijekom, a za neke ljude se nije puno toga promijenilo. I dalje izbjegavaju sve što ima veze s kravama tuđe nacionalnosti. Pa i čokoladice. A ni ja se nisam puno promijenila. I dalje me svašta može iznenaditi.

Ne znam što me više iznenadilo i razočaralo: činjenica da je roditelj bio do te mjere konsterniran čokoladom koja je proizvedena u Srbiji da je išao raditi vijest od toga ili sve ono što je u ime 'opravdanja' izgovorila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Afera stihoklepac pa inzulinski šok

'Iznimno sam razočarana jer osobno zastupam i podržavam kampanju Kupujmo hrvatsko. U toj košari su se našli proizvodi koji nisu bili hrvatske proizvodnje, a koji se nalaze na hrvatskom tržištu. Hrvatska predsjednica mora promicati hrvatske proizvode i to se više neće dogoditi', rekla je predsjednica. I onda stavila trešnju na šlag, apostrofirajući fantomsku firmu iz Vukovara koja je namjerno ili nenamjerno (to neka ostane od volje i sklonosti paranoji svakog od nas) izvršila ovu 'strašnu' diverziju – u ksenofobni paket ubacila imigrantsku čokoladicu.

I tako je Pionirov Mony s rižom zabio još jednu pribadaču u krpenu lutku susjedskih odnosa. Neka i dalje crkava u mukama. Koga briga što je četvrt stoljeća od rata. Umjesto slatkog užitka, ni kriv, ni dužan, Mony je ostavio gorak trag u ustima svakog normalnog čovjeka koji se pita ima li kraja ovoj ludoriji?

Još me nije prošla sablazan od afere stihoklepac, na koju je nepromišljeno odgovorio Šprajc i tako izazvao otvoreni bosanski novinarsko-komentatorski rat (eno se Senad već hrusti da u petak nove stihove o Šprajcu u eter pusti), kad doživjeh ovaj inzulinski šok.

Razmišljate li vi o tome kakvu poruku šaljemo civiliziranom svijetu upirući prstom u jednu čokoladicu? Pravdajući se i ispričavajući zbog nje? Ako razmišljate, džaba vam. Ako ne, podsjetit ću vas da i naši proizvodi putuju na srpsko tržište.

Sigurna sam da djetetu u čije je ruke došla sporna čokoladica nije palo na pamet čitati deklaraciju o zemlji porijekla, niti bi to utjecalo na njegovu odluku da je slisti u taj čas, ali nisam sigurna da bi roditelj reagirao na ovakav način da je čokoladica bila proizvedena, recimo, u Turskoj. Dakle, roditelj je u pitanju. Roditelj je pročitao, fotografirao i požurio objaviti na Facebooku. Živo me zanima što je s čokoladicom bilo poslije? Je li ju je oteo izbezumljenom vrtićarcu i rezignirano bacio u koš za smeće? Ili ju je ipak, da ne indoktrinira dijete, sam pojeo, pa mu sad u trbuhu pjeva Marš na Drinu?

Ali da nismo jedini blesavi u toj priči, svjedoči i vijest koju je neki dan objavio jedan srpski portal:

ŠOK: Srbi kupovinom GRAND i BONITO kafe uplaćuju novac u penzioni fond Gotovini i Markaču

Od svake popijene šoljice Grand i Bonito kafe hrvatske Atlantik grupe, skoro trećina prihoda ide u hrvatske penzione fondove. To znači da svako od nas kupovinom ove kafe novac daje i za hrvatske penzionere, među kojima su i ratni zločinac Ante Gotovina, Mladen Markač, Damir Krstičević.

Pa vi vidite! Morate paziti da se ne otrujete salmonelom, a još vam čokoladu i kavu zagorčali.

A što se tiče sličica sa zlatnim potpisom, ambivalentna sam. Znam koliko djeca vole nositi papiriće te vas mole za potpis. 'Autogram vas molim', tako kažu. A niste ni poznati, ni slavni, a još manje predsjednica. Znam koliko vremena treba da se potpišete na svaki taj papirić, pa vam se onda neki vrate i po nekoliko puta s papirićem za sestru, brata, prijatelja. Treba vremena i nama, piscima za djecu, a ne predsjednici, pa bih još nekako i shvatila da nije u pitanju vrtićka dob i da slova na sličici nisu zlatna. To već silno vuče na kič i populizam, potrebu da se svidite, pa makar i nedužnoj dječici.

A podsjeti me to i na detalj iz biografije Radivoja Cvetićanina, bivšeg srbijanskog veleposlanika u Hrvatskoj, koji je, spletkareći o svim političarima i javnim osobama s kojima se za vrijeme službovanja u Hrvatskoj sretao na ovaj ili onaj način, u svojoj knjizi 'Zagreb Indoors, Dnevnik, 2005.-2009.' malo koga pohvalio, ali Kolindu jest. Naime, pozvanim je veleposlanicima na brodu prilikom posjeta Puli i Brijunima tadašnja ministrica, a današnja predsjednica, pjevala karaoke. I to ne bilo koju pjesmu. Orilo se 'Ja sam tvoja čokolada'.

Što ti je sudbina. Možda se tu ukorijenila potreba za čokoladama, sličicama i autogramima.

Legitimno. Samo bi za takve stvari možda ipak trebalo pričekati kraj mandata.

A što se krava i mlijeka tiče, prošla su vremena kad je svatko pio mlijeko isključivo od krave svoje nacionalnosti. Ne ponovilo se.