'U životima svakog od nas postoje trenuci u kojima trebaš izaći iz zone komfora jer drukčije ne može', rekao je Milanović u petak, istaknuvši kako je taj čas za njega kucnuo 'nametom stanovitog Turudića'.

'To nije kap koja je prelila čašu, to je kanta koja je prelila septičku jamu svih nečistoća koje guše našu zemlju već godinama. Došlo je vrijeme, kako bi rekli moji preci u splitskoj Zagori, da se konji sedlaju', poručio je Milanović te najavio da će okupiti saborsku većinu za 'vladu nacionalnog spasa'.

Najava kandidature šokirala je javnost, ali i dobrano izmiješala karte u pripremama političkih aktera za izbore. No, šokantni potezi Milanoviću nisu strani.

Mlađahni Zoran, od oca HDZ-ovca i zamjenika ministra u jednoj od prvih hrvatskih vlada, u SDP se učlanio tek 1999. godine. Prethodno se već bio zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova i krstario različitim međunarodnim misijama, od ratnog Azerbajdžana do mirnog Bruxellesa. Pobjedom koalicijske vlasti vraća se u Zagreb i postaje pomoćnik ministru vanjskih poslova Toninz Piculi, a nakon izgubljenih izbora snažnije se angažira u SDP-u i postaje član Glavnog odbora, nešto kasnije i glasnogovornik stranke. Legenda plasirana u to doba glasi da je Ivica Račan na samrti upravo njega predložio za nasljednika, te da se upravo na njega odnosila sintagma o 'mladim snagama' koje trebaju preuzeti stranku, što je kasnije više puta osporeno, no svejedno je imalo učinka: sa 150 glasova razlike on pobjeđuje Željku Antunović i osvaja SDP.

I potom gubi izbore: neiskusni Milanović nije imao kapaciteta ni vještine nositi se s HDZ-om i Ivom Sanaderom u naponu snage, sa zahuktalom mašinerijom s pozicije vlasti pogonjenom milijunskim iznosima iz crnih fondova i oštrom nacionalističkom retorikom, ali možda i zahvaljujući nejasnoj perspektivi i ponešto smiješnim plakatima na kojima zajedno s 'budućim premijerom' Ljubom Jurčićem pozira s uzdignutim palcem. Slijede četiri godine brušenja u Saboru, kamo i nije baš često navraćao jer ga od sjedenja, kazao je, 'bole prepone'.

Pa onda dobiva izbore, ovaj put porazivši već raspadnuti HDZ.

Tri bezlične godine

Milanovićev premijerski mandat pamti se po gotovo bezlične tri godine, čemu nije pomoglo mahnitanje najveće recesije u povijesti i pustoš u proračunu. Ljevica mu pamti čeprkanje po Zakonu o radu i smanjenje prava temeljem kolektivnih ugovora, kao i toleriranje 'šatoraša' i njihovog puzajućeg državnog udara - a pogotovo kasniji tajni sastanak s vođama prosvjeda i igranje na kartu 'majke lekarke', odnosno sviranje po nacionalističkim notama. Desnica mu je zamjerala frazu o 'slučajnoj državi' - makar je ona u kontekstu poplava bila itekako pogođena - te sve druge stvari koje desnica i inače zamjera svakome izvan HDZ-a.

A neutralnim građanima sasvim sigurno nije leglo njegovo tvrdoglavo inzistiranje na 'lexu Perković' i otvaranje fronta prema Angeli Merkel tik uoči ulaska u Europsku uniju.

Započeo je kamionski rat sa Srbijom, oštro reagirao prema Viktoru Orbanu, malo po malo stjecao epitet svađalice koji će se tek kasnije, protekom vremena, promijeniti u status energičnog političara. Do posljednje godine mandata stjecao se dojam da više energije ulaže u druženje s ekipom iz 'Pepperminta' poput Emila Tedeschija i Borisa Vujčića, nego što je pažnje posvećivao svakodnevnim problemima i države i građana. Ilustrativna za to je njegova začudna reakcija u razgovoru sa ženom kojoj je poplava odnijela sve u životu, kada je kazao da je 'i njemu jednom pukla cijev u stanu'.

Angažman Alexa Brauna

I tada, godinu prije izbora, angažirao je famoznog konzultanta Alexa Brauna i povukao nekoliko efektnih poteza poput konverzije kredita u švicarcima ili donošenja Zakona o sportu, izrodio se u premijera koji izgleda kao da zna što čini i ne boji se odlučnih koraka. Bio je spreman za novi mandat.

Ali je izbore ipak izgubio. Tijesno, ali ih je izgubio. Povukao se iz SDP-a i ostavio stranku u kojoj je kasnije došlo i do raskola, dok je on 'otišao zaraditi ozbiljan novac'. Kaže da nije zgrnuo silno bogatstvo, premda je bio angažiran u tvrtkama bliskima umirovljenom generalu Ivanu Čermaku, zajedno s prijateljem i bivšim ministrom Antom Kotromanovićem, a navodno je radio i neke konzultantske poslove za vladu Albanije i druge klijente koje drži u diskreciji. Svojedobno su objavljene i neslužbene informacije da 'fantastično zarađuje' i diljem svijeta drži predavanja za koje dobiva honorare u rangu Tonyja Blaira, oko 20 tisuća eura po govoru. Navodno, kažu isti izvori, ni njemu samome nije bilo jasno zašto ga toliko plaćaju.

I tada je došla ta 2019. kada je SDP odlučio kandidirati Milanovića za predsjednika države. U drugom krugu predsjedničkih izbora 2020. pobijedio je svoju protukandidatkinju, HDZ-ovu Kolindu Grabar-Kitarović osvojivši 104.901 glas više od nje.

I kampanju, u kojoj je primirio svoje inače strastvene nastupe, ušao je pod sloganom 'Predsjednik s karakterom'. I to je trebao biti znak svima što mogu očekivati sljedeće četiri godine od Milanovića na Pantovčaku. Karakter je pokazao već na inauguraciji, koju je odlučio odraditi skromno na Pantovčaku, umjesto kao što je do tada bilo uobičajeno, na velikoj svečanosti na Markovom trgu.

Svi Milanovićevi ratovi

Plenković je najavio 'tvrdu kohabitaciju' s Milanovićem, i upravo je taj sukob obilježio njegov cijeli mandat predsjednika. Konstantno je izmjenjivao teške riječi, niske udarce i uvrede s premijerom Andrejem Plenkovićem, a poseban trn u oku mu je bio bivši ministar obrane Mario Banožić, kojeg nije štedio nakon prvog sukoba oko umirovljena brigadira Brčula.

S Vladom se sukobljavao oko stanja u Hrvatskoj vojsci, oko imenovanja veleposlanika, oko izbora predsjednika Vrhovnog suda, koruptivnih afera, a nije nedostajalo i njegovih tvrdih stavova oko vanjske politike.

Zbog izjava o ruskoj agresiji u Ukrajini vladajući su ga prozvali 'rusofilom', posebice nakon što je rekao da će spriječiti obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, ako takvu odluku izglasa Sabor. Vladajuće nije štedio ni kada su u pitanju bili Hrvati u BiH, za čiju se konstitutivnost i prava snažno zalagao, dok je Plenkovića optuživao da se više brine za svoj ugled u Europskoj uniji.

Sukobljavao se i s lijevim intelektualcima, ali i političarima, pa i nekima koji danas bez problema pristaju biti u koaliciji, u kojoj je on premijerski kandidat.

No, ono što mu mnogi zamjeraju je nivo komunikacije koju je preko medija imao sa svojim neistomišljenicima. Spočitava mu se i druženje u Slovenskoj ulici, u klubu USKOK-ovog optuženika, bivšeg šefa JANAF-a Dragana Kovačevića, i to u vrijeme najstrožih mjera za vrijeme korone.

Blagonaklono se ne gleda ni na njegov prijateljski odnos s čelnikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, no unatoč svim zamjerkama, Milanović je i dalje, prema istraživanjima javnog mijenja, najpopularniji političar u Hrvatskoj.