Uoči svakih izbora, bili oni lokalni, parlamentarni ili predsjednički, a uskoro i europski, otvara se pitanje neusklađenosti popisa birača i prebivališta. Za mjesec dana su izbori hrvatskih zastupnika za Europski parlament, a u svibnju i lokalni izbori, pa su ti događaji, uz neke novosti u izbornom procesu, problem uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru i reformu državne uprave, bili povod za razgovor s Arsenom Baukom, ministrom uprave
Do izbora za Europski parlament ostalo je još mjesec dana. Građanima koji će doći na biračka mjesta po prvi puta bit će ponuđena mogućnost preferencijskog glasanja. Što građani trebaju znati o tome prije izbora?
Građani trebaju znati da, osim stranke, mogu izabrati i jednog kandidata s liste te stranke. Na glasačkom listiću bit će navedeni svi kandidati, odnosno odvojene liste i kandidati, i građani uz neku listu mogu zaokružiti i jednog kandidata, ali s te liste. Listić će biti važeći i ako se građani opredijele bilo za listu, bilo samo za kandidata, o čemu će naknadno voditi računa birački odbori. Ono što je za građane bitno jest mogućnost glasanja za liste i kandidate s te liste. Pred biračima će se naći samo jedan listić, doduše s velikim brojem kandidata, no vjerujem da će građani koji dolaze na izbore znati za koga glasati i na listiću će lako pronaći listu ili kandidata stranke za koje žele glasati.
Dolaze i drugi izbori ovog proljeća koji ne donose novosti kod glasanja. No nakon izbora ipak će biti promjena, konkretno u odnosu (grado)načelnika i vijeća.
Dali smo građanima mehanizam da, u slučaju velikih političkih razlika između gradonačelnika, odnosno načelnika i većine u vijeću, odluče tko je u pravu. To će na neki način prisiliti i gradonačelnika, ali i većinu u vijeću da procijene isplati li im se ići na izbore ili postići dogovor. Pritom je građanima ponuđena mogućnost kažnjavanja onih koji obijesno, odnosno destrukcijom pokušavaju svrgnuti izvršnu vlast, ali i mogućnost kažnjavanja gradonačelnika koji očito nije u pravu, ali želi se riješiti većine u vijeću.
Nažalost, mnoge izbore u Hrvatskoj obilježava apstinencija birača. Razmišljate li o nekim rješenjima kakva poznaju države zapadne demokracije u smislu uvođenja obveze izlaska na izbore? Kako riješiti problem izborne apstinencije?
Ne razmišljamo o kaznama za neizlazak na izbore. Građanima treba dati mogućnost izbora, a njihov izbor je i da ne izađu na izbore. Ne mislim da je to dobar izbor, ali legitiman je. Sve drugo bilo bi maltretiranje i prisiljavanje ljudi na nešto na što nisu obvezni. Uostalom, rezultat situacije u kojoj građanin izađe na izbore i prekriži listić i situacije u kojoj apstinira – tehnički je isti.
Ipak uvodite reda u mnogočemu...
Trudimo se.
Hoće li Vukovar biti primjer kako riješiti problem neusklađenih popisa birača?'U Vukovaru je 9.187 ljudi koji tamo ne žive'
Trebao bi biti. Vukovar nije New York da ima 10 milijuna stanovnika, nego je to grad srednje veličine u kojem se ljudi međusobno poznaju i znaju gdje tko živi. Ono što izaziva zabunu jest nepoznavanje ili nerazumijevanje razlike između popisa stanovništva i popisa birača. U popisu stanovništva iz 2011. godine popisani su građani koji tamo žive, dok oni kojih tamo nema nisu ušli u popis. Kad su objavljeni rezultati popisa stanovništva, bilo je lako utvrditi da je u evidencijama prebivališta još 9.187 punoljetnih osoba koje ne žive u Vukovaru. Radi se o građanima i hrvatske i srpske nacionalnosti. Kako je počela ova priča s dvojezičnošću, aktualiziralo se i pitanje broja pripadnika pojedine nacionalnosti, budući se u popisu birača iskazuje i nacionalna pripadnost zbog mogućnosti glasanja za nacionalne manjine. Usporedio sam evidenciju prebivališta po nacionalnosti i evidenciju popisa stanovništva. Od tih 9.187 ljudi koji imaju prebivalište, a zapravo ne žive tamo, ukupno je 4.625 Srba, 3.224 Hrvata i 1.338 ostalih. Prema tome, ima razlike. Međutim, i s tim brojkama, kad se one zbroje, popis stanovništva pokazuje da je u Vukovaru 35 posto Srba od ukupnog broja stanovnika, a popis birača pokazuje 39 posto Srba. I upravo je ono što predstavnici Stožera za obranu hrvatskog Vukovara govore točno, ali to ne dokazuje netočnost popisa stanovništva, nego netočnost popisa birača. Dapače, temeljem podataka iz popisa stanovništva dokazuje se netočnost popisa birača i to nije nikakva tajna. Podaci iz 2011. godine pokazuju da nije popisano 600.000 punoljetnih državljana u Hrvatskoj koji ovdje imaju prebivalište. Od tog broja jedan dio vjerojatno živi tu, ali iz nekih razloga nije popisan, no veliki dio ne živi. Izlaskom na lice mjesta zapravo bi bilo vrlo lako utvrditi koji su to ljudi.
Neusklađenost popisa birača zapravo je posljedica nesređene evidencije prebivališta. Prema Zakonu o prebivalištu koji je bio na snazi do prosinca prošle godine, posebno kako ga je tada policija provodila, nije bilo moguće odjaviti nekoga ako se sâm ne odjavi. Imamo slučajeve da su na određenim adresama prijavljeni ljudi koji su prije 15 - 20 godina odselili u SAD ili Australiju. Analogno tome, možemo očekivati da na određenim adresama budu prijavljeni i oni koji nisu tako daleko i tako davno otišli, ali ne žive tim adresama. Sad imamo institut prebivališta i privremenog boravišta i vjerujem da će se uvesti red.
Problem s prebivalištem postojao je, dakle, u smislu nemogućnosti brisanja ljudi koji žive na određenoj adresi bez njihovog pristanka. Je li se nešto promijenilo?
Odgovorit ću kroz slučaj u kojem je jedna osoba koja radi u ministarstvu kojem sam na čelu imala problem s još osam ljudi prijavljenih na njezinoj adresi. Građanima smo omogućili uvid u broj osoba prijavljenih na njihovoj adresi, pa je i ona utvrdila da je na adresi na kojoj živi samo njih dvoje prijavljeno više osoba. Izjavu o tome s informacijom o broju prijavljenih dali su policiji, koja je, nakon provjere i utvrđenih činjenica, donijela rješenje o odjavi preostalih osam osoba. Budući se tim osobama nije moglo uručiti rješenje na toj adresi, ono je objavljeno na oglasnoj ploči. Nakon isteka roka za žalbu, u kojem se nitko nije žalio, tim ljudima je odjavljeno prebivalište. Oni ostaju hrvatski državljani, ali u popisu birača su u dijaspori. Time u popisu birača u Hrvatskoj imamo osam ljudi manje. To bi trebalo napraviti u jednom razumnom roku u cijeloj državi kako bismo imali regularnu i evidenciju prebivališta, ali i popis birača.
Neizbježno je i pitanje uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru, odnosno općinama i gradovima u kojima pripadnici određene manjine čine više od trećine stanovništva. Uporno ponavljate kako se samo radi o provedbi zakona
Doista mogu razumjeti da postoje ljudi kojima iz ovih ili onih razloga smeta uvođenje dvojezičnosti, odnosno natpisa na ćiriličnom pismu u Vukovaru. Meni ne smeta da u nekom gradu ili općini gdje živi veći broj pripadnika srpske manjine ćirilica bude ravnopravno pismo. Važeći zakoni to i propisuju, a inicijativa za njihovu izmjenu nema. Nema ih jer se radi o nečemu što je, između ostalog, i posljedica međunarodnog položaja Hrvatske. Ipak, nisam za takvu državu u kojoj ćemo donositi zakone zbog nekoga, ali ih nećemo imati petlju niti promijeniti niti provoditi. Zakoni se mogu promijeniti, no za ovaj nema takvih inicijativa jer su svi svjesni da to ne može proći bez posljedica za državu. Što se tiče njegove primjene, a imajući u vidu da prema rezultatima popisa stanovništva 2011. godine pripadnici srpske nacionalne manjine čine više od jedne trećine ukupnog broja stanovnika, razvidno je kako oni ostvaruju pravo na dvojezičnost. Vjerujem da je za podizanje prašine po tom pitanju dijelom zaslužna i činjenica da se radi o predizbornom vremenu, međutim to nikako nije u duhu promicanja tolerancije.
Koliko su tu u pitanju emocije, a koliko realitet, jer i sami poznajete stavove Vukovaraca o tom problemu?
U jednom dijelu pitanje je emocija, a kad ih netko još dodatno potiče, lako ih je razbuktati da poprime drugu dimenziju. Cijelo vrijeme govorim o propisima, zakonima, odgovornosti za primjenu i o mjestima gdje treba raspravljati o promjenama zakona. Dužnost ministra i ministarstva je nadzirati primjenu zakona i mogu samo reći da su se u praksi ispunili propisani uvjeti za ostvarivanje zakonom zajamčenog prava. Mjesto za raspravu o tome je Gradsko vijeće Vukovara. Kako imamo izbore za dva mjeseca, očito je da predizborno vrijeme nije baš pogodno za takvu raspravu. Što će biti poslije izbora, vidjet ćemo.
Vratimo se, na kraju, uvođenju reda jer bi se tako mogla nazvati i reforma državne uprave. Koliko ste sami zadovoljni tim procesom?
Riječi poput otvorena, učinkovita, korisnički usmjerena javna uprava inače lijepo zvuče. Kad govorimo o otvorenosti, to je situacija u kojoj nema ladica i nema skrivanja. Kad govorimo o učinkovitosti, nešto što se može riješiti u jedan dan ne treba rješavati šest dana, da bi na kraju bilo riješeno na isti način. Ono što je korisnički usmjereno jest praksa po kojoj službenik u provedbi zakona traži način kako da problem riješi, a ne kako da ga još više zakomplicira. Uvijek postoji strah ljudi koji donose odluke da će, dijelom i zbog nejasnih propisa, biti izloženi kritikama ili još nečem gorem. Treba poticati ljude da se riješe tog straha i kritičkim promišljanjem doprinesu unapređenju sustava državne uprave. Tako ja vidim reformu državne uprave.
