To je samo jedna od povijesnih poslastica što su se krajem tjedna mogle čuti u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti gdje je održan Međunarodni znanstveni skup Putovanje u srednjovjekovnoj i renesansnoj Hrvatskoj u europskom kontekstu. Skup je to koji je okupio zavidnu razinu stranih i domaćih znanstvenika koji se sa različitih aspekata bave temom putovanja u spomenutom razdoblju, ali koja je u mnogim svojim dijelovima i te kako suvremena i to ne samo zbog osvješćivanja ishodišta naše današnje 'turbo turističke civilizacije', nego i zbog vrednovanja tog posebnog i do danas gotovo neiskorištenog vida vlastite baštine.

Da je tomu tako, svjedoči i podatak da je ovo jedan od prvih znanstvenih skupova na kojima se prožima humanistička tematika s izdašnom donacijom koju je dalo gospodarstvo. Riječ je o zagrebačkoj graditeljskoj tvrtki Viadukt u kojoj su uvidjeli kako spoznaja povijesnih aspekata putovanja može poslužiti i kao promocija svih koji su sudjelovali ili sudjeluju u gradnji kopnenih i pomorskih mreža putova na prostoru Hrvatske.

No zašto su srednjovjekovni turisti, za razliku od današnjih koji u svojim izvješćima pucaju od vitaliteta i hedonizma, zazivali smrt?

'Na putovanjima naših trgovaca, diplomata ili hodočasnika nerijetko su prijetile opasnosti od pljačkaških bandi na kopnu, gusara i pirata na moru, epidemija kuge na moru i kopnu te neki drugi razlozi, tada je razumljivo da su se putovanja često završavala i smrću samih putnika. Zbog toga je i svaki putnik, kada god je odlazio na duže putovanje, sastavljao oporuku razdjeljujući svoju imovinu među svojim nasljednicima ili za spas svoje duše. Nerijetko su takve oporuke započinjale riječima: nichil est certius mortis et nichil incertius hora mortis', kaže dr. sc. Zoran Ladić s Odsjeka za povijesne znanosti HAZU i jedan od organizatora skupa, pojašnjavajući kako je ideja za skup osmišljena i razvijana dvije godine.

Djelatnici Odsjeka koji se listom bave srednjovjekovnom i renesansnom poviješću u razgovorima su primijetili kako se u gotovo svim istraživanjima kao light-motiv pojavljuje pojam 'putovanja'. 'Bilo da se radilo o istraživanju trgovine u gospodarstvu općenito, o hodočašćima u Rim, Jeruzalem, Sv. Jakov u Composteli ili druga hodočasnička središta, o odlascima u križarske vojne, o diplomatskim poslovima, o intelektualnim dodirima ili nečem drugom, u svim tim temama vrlo često ključnu ulogu ima upravo putovanje od jednog do drugog mjesta, ponekad udaljenog i tisućama kilometara puta kopnom ili morem', kaže dr. Ladić dodajući kako se iz izvora i rijetke historiografske literature o putovanjima jasno može razaznati golema važnost putovanja kao civilizacijskog i kulturološkog fenomena koji je u velikoj mjeri utjecao na kreiranje europske civilizacije u promatranom razdoblju, ali i kasnije. U tom smislu i Hrvatske.

No kako je uopće moguće pratiti trag onodobnih putnika?

Kako, primjerice, doznati kako je od Kozograda do Rima putovala bosanska kraljica Katarina? Koje su se to zgode i nezgode zbivale na putu u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku? Kako su to prijevoznici i trgovački putnici u XV. i XVI. stoljeća širili multikulturalizam na Jadranu? To su samo neke od tema koje su se čule na predavanju.

'Priča o multikulturalizmu na Jadranu iščitana je na temelju onodobne carinske prijave. Vrela koja koristimo su vrlo raznolika: pa su tako pojedini izlagači razmatrali oporuke i inventare koje su bilježili gradski notari, zatim statute pojedinih gradova i komuna, osobito vrijedne putopise i dnevnike hodočasnika iz zapadne i srednje Europe koji su preko naših krajeva hodočastili u Svetu Zemlju (najčešće pomorskim putem iz Venecije), sačuvane karte i astronomske rasprave iz tog vremena, kanonske vizitacije koje su postale uobičajene od sredine 16. stoljeća, vizualne izvore odnosno slike iz kojih se može iščitati niz važnih podataka za rekonstrukciju nekih aspekata putovanja u razdoblju od prije pet ili šest stoljeća kao i rezultate arheologije, osobito obzirom na razdoblje poslije pada Rimskog Carstva', kaže dr. Ladić dodajući kako su nemali doprinos dala i već provedena istraživanja stranih povjesničara o ovoj temi iz kojih uviđamo rekonstrukciju kopnenih i pomorskih mreža putova. Nažalost, u tim je istraživanjima hrvatski prostor slabo zastupljen, čemu je razlog slaba prezentacija naših istraživanja na nekom od svjetskih jezika.

'Dovoljno je spomenuti da se većina stranih radova temeljila na istraživanjima hodočasničkih dnevnika i putopisa u kojima se spominju primjerice via Francigena ili via Alemagna, ali ne i naši pomorski putovi na istočnoj obali Jadrana gdje su smješteni gradovi koji su bili luke bez kojih se nije moglo morem putovati iz Venecije in Terram Sanctam i Jeruzalem. Također, mi gotovo ništa ne znamo o strukturi putova na određenim mikro-prostorima, prije svega na prostoru gradova ili komuna. Zato je i jedan od ciljeva ovog skupa barem malo razotkriti strukturu i mrežu putova (via publica, via communis i sl.) u tako malim geografskim cjelinama', kaže dr. Ladić. Tko su bili onodobni putnici i koji su njihovi motivi? Jer turista – putnika iz razonode i dokolice, ne zaboravimo, tada nije bilo. No psihologija putovanja u svemu ostalom je bila ista kao i danas, putovalo se iz poslovnih, diplomatskih, ratnih, intelektualnih i zadnje, ali ne manje važno, pobožnih razloga. I tu je

glavno gorivo za pogon u početku bio – novac.

'Radilo se o patricijatu, odnosno gradskom plemstvu te bogatim građanima koji su se, kako pokazuju vrela, vrlo brzo uključili u opće jačanje mobilnosti na prostoru Europe i Hrvatske. U našim vrelima sve snažnija pokretljivost pripadnika svih društvenih staleža može se promatrati od sredine 13. stoljeća zbog činjenice da je tek iz tog razdoblja sačuvan velik broj izvora. Od tog razdoblja možemo pratiti putovanja obnovljenim starim rimskim cestama na hrvatskom kopnu ili putovanja cestama od unutrašnjosti Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva prema obali, osobito prema Senju i Zadru, a koji su bili važne izvozne luke prema Apeninskom poluotoku, ali Palestini. Naravno, najljepši je primjer Dubrovnika, koji je zahvaljujući odličnoj geografskoj poziciji na putu iz unutrašnjosti Balkana prema gradovima na Apeninima, a osobito Bariju, Brindisiju i Anconi, započeo svoj višestoljetni prosperitet utemeljen na ekonomiji, a čiji je izvor bio upravo u putovanjima. Zbog toga su Dubrovčani diljem Mediterana imali razasute diplomatska predstavništva odnosno konzulate, a u unutrašnjosti njihovi su trgovci razvili mrežu gospodarskih odnosa prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, pa sve do udaljene Bugarske. Pri svemu tome imali su i povlašteni trgovački položaj na području Osmanlijskog Carstva', kaže dr. Ladić.

Putovanja su, baš kao i danas, mogla trajati vrlo kratko, ali i godinama, ovisno o samom razlogu putovanja. Ako je neko hodočasničko mjesto kao Trsat ili Sv. Marija u Zažičnom (danas Donje Pazarište) bilo blizu mjesta stanovanja putnika, samo je putovanje moglo trajati dan-dva. No ako je neki hodočasnik odlučio krenuti u tzv. peregrinationes mairoes, odnosno posjetiti Jeruzalem, Rim, ili Sv. Jakov u Composteli u Španjolskoj, onda su takva putovanja mogla trajati i godinama i to bez obzira na činjenicu da su već u 13. stoljeću stare rimske ceste bilo relativno dobro obnovljene i da je već postojala stabilna europska cestovna mreža. Ono što je osobito fascinantno je čitanje osobnih viđenja putnika o našim krajevima.

'Nevjerojatna je sadržajnost hodočasničkih putopisa i dnevnika vezano za naše krajeve. Prema mojim osobnim procjenama, do danas je sačuvano zasigurno nekoliko stotina, a osobno sam razmotrio tek njih pedesetak. No, i u njima nailazimo na niz vrlo zanimljivih podataka o našem narodu i našim gradovima, ljudima, običajima, jeziku i svakodnevnom životu stanovnika tih gradova i komuna. Razlog zašto su stranih hodočasnici posvećivali podosta pažnje našim gradovima i ljudima leži u činjenici što su nerijetko i sami pristajali i noćili u gradskim samostanima, palačama ili hospitalima u želji da posjete znamenite relikvije kao što su one u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, sv. Eufemije Djevice u Rovinju, sv. Šimuna i sv. Stošije u Zadru, sv. Vlahe i pelenice Isusa u Dubrovniku i druge. Istovremeno su bilježili svoja razmišljanja o hrani, piću i ljudima. Primjerice, francuski hodočasnik Louis De Rochechouart pojašnjava zašto naziva Poreč selom zapisavši kako je 'sišao na kopno kako bi vidio Poreč' te dodaje da je to 'istarski grad pod Mlečanima (Civitas Histrie)'. Ipak, u konačnici ostaje pri svom prvotnom stavu kazujući kako je Poreč 'prva villa u kojoj žive brojni ribari koji su nas opskrbili i prodali nam ogromnu količinu ribe'.

Pojedini hodočasnici kazuju kako su gotovo svi mornari na mletačkim hodočasničkim galijama vrlo vješti i radišni, a pored toga nemali broj njih govori i po četiri-pet jezika (hrvatski, talijanski odnosno veneto, arapski, turski ili neke druge jezike. Nemali broj hodočasnika osobito hvale izvrsna istarska i dalmatinska vina, čude se visokoj razini svakodnevnog života stanovnika, njihovoj sklonosti pomodnom oblačenju i slično. U svakom slučaju, radi se o neizmjerno vrijednim, a dosad slabo istraženim vrelima koji su tek u posljednje vrijeme postali zanimljivi hrvatskim medievistima', kaže dr. Ladić dodajući kako ti podaci imaju veliku važnost ne samo za znanost nego bi u velikoj mjeri kao rekonstrukcija svakodnevnog života u našim srednjovjekovnim i renesansnim gradovima mogli biti iskorišteni i kao dodatna vrijednost današnjoj turističkoj ponudi. Dobar primjer za to je međunarodni projekt u kojem dr. Ladić već sudjeluje.

'Zove se The way to Jerusalem, a vodi ga ugledna talijanska znanstvenica prof. Anna Trono sa Sveučilišta u Lecceu. U rad na projektu uključeni su znanstvenici koji se bave putovanjima, osobito hodočašćima, istočnom jadranskom obalom prema Svetoj Zemlji. Tako u radu projekta sudjeluju, pored znanstvenika iz Italije, i znanstvenici iz Grčke, Albanije i Bugarske, dakle iz svih onih zemalja koje su u srednjem vijeku i renesansi činile etape na putu prema najvećem i najdražem od svih loca sancta –Jeruzalemu', kaže dr. Ladić, shvaćajući kako nema potrebe dodatno me uvjeravati u potencijal takvog posebnog turističkog krstarenja kako za organizatore cijelog 'eventa', tako i za gradove i sredine, kao posebne postaje.

U tom smislu skup, na način kako ga vidi dr. Ladić, ne završava zadnjim predavanjem.

Po spomenutom talijanskom uzoru istraživanje medievalnih putovanja Hrvatskom valja povezati privrednim, dakle i turističkim čimbenicima', kaže dr. Ladić, dodajući kako suvremeno vrednovanje čekaju brojni putovi, ceste, mostovi, rijeke kao prometne poveznice, potom mjesta i ustanove za odmor kao što su vojni i civilni kampovi, samostani, hospitali, ubožnice, zavodi, taverne, privatne kuće…

U konačnici, sve je to priča o dodirima između pojedinaca i skupina različitih naroda, kultura i civilizacija koje su utjecale na kreiranje srednjovjekovne i renesansne, a time i suvremene hrvatske i europske civilizacije. Ili, kraće, Hrvatskoj i Europi koje je stvorio – putnik.