Dolazak optužnica rezultat je suradnje hrvatskog i srpskog pravosuđa na temelju potpisanog sporazuma u suđenjima za ratne zločine 2006. godine. Temeljem tog sporazuma u Srbiji su, navodi dr. Pupovac, otpočeli i završeni mnogi postupci nad ljudima koji su počinili ratne zločine u Hrvatskoj prema pripadnicima hrvatskog naroda. Podsjeća i kako su u proljeće ove godine ministar pravosuđa Bošnjaković i njegova kolegica Malović u Srbiji potpisali sporazum o razmjeni dokumentacije potrebne za suđenje, uključujući i takvu dokumentaciju.

Stoga smatra da je nužno nastaviti suradnju državnih odvjetništava kako bi se to naslijeđe očistilo te da četrdesetak ljudi protiv kojih su stigle optužnice više ne bi strahovalo kada prelazi državnu granicu. Zakon o nepriznavanju pravnih akata takve vrste koji stižu iz Srbije sigurno im neće pomoći niti im jamčiti sigurnost od sudskih postupaka.

'Donošenjem zakona želi se stvoriti privid da će se na taj način obraniti ljude, a neće. Kao što mi nismo mogli obraniti Srbe koji su bili lažno optuživani i postići da optuženi budu oni koji to stvarno trebaju biti, dok se nije počela razvijati suradnja Hrvatske i Srbije, tako se bez te suradnje neće riješiti ni ovo naslijeđe vojnih sudova Jugoslavije', rekao je Pupovac i ustvrdio kako se o optužnicama znalo ne samo u srpnju kada su stigle u Hrvatsku, nego i nekoliko mjeseci prije toga, ali se šutjelo do nekoliko mjeseci prije izbora.

'Mnoge stvari ne vidimo jer nam netko prodaje ideju silnoga domoljublja, jer nam netko prodaje prijetnju od Beograda ili neku drugu vrstu prijetnje. Dok smo mi strahovali od toga, netko drugi pobrinuo se da nemamo banaka, telekoma, tvornica kao što imali i stanova kao što smo imali. Netko drugi se jako pobrinuo za sebe, dok smo mi ostali u nekoj vrsti kloake', zaključuje dr. Pupovac u razgovoru s urednikom i voditeljem emisije Goranom Flauderom.

SDP im je prihvatljiviji od HDZ-a

Priznaje da SDSS-u ideološki i politički nema bliže stranke od Socijaldemokratske partije Hrvatske, najavljujući kako će se na izborima radije prikloniti toj opciji, budu li o suradnji postigli sporazum. No, navodi i kako je SDP u međuvremenu zapostavio radnoovisno stanovništvo, radnike i zaposlenike pa su u taj prostor ušle prvo umirovljeničke stranke, a potom i Laburisti. No, uočava i da se predsjednik SDP-a, Zoran Milanović, u zadnje vrijeme vratio temi rada i radništva, što pozdravlja.

Razumije predsjednika HSP-a, Daniela Srba kada se protivi vraćanju stanova bivšim nositeljima stanarskih prava, poglavito srpske nacionalnosti, koji nisu bili u mogućnosti te stanove otkupiti, a sada će mnogi od njih otkupljene stanove prodati i novac odnijeti u Srbiju, jer su se u međuvremenu onamo preselili.

'Nije lako biti Srb u Hrvatskoj. Ako su ti stanovi njihovo vlasništvo, onda je njihovo pravo da sa svojim vlasništvom rade što žele. Ako Hrvati u Bosni imaju pravo svoju imovinu prodati ili iznajmiti, a još imaju i pravo da im država Hrvatska da kuću, riječ je o programu naseljavanja s jedne i programu iseljavanja s druge strane. Za tu politiku neki ljudi odgovaraju u Haagu, a neki bi odgovarali da su živi'.

Pupovac ističe da je to ništa drugo do li 'čišćenje zemlje od drugačijih, od Srba, i naseljavanje Hrvata politika prisilnoga iseljavanja kojom su se neki rukovodili ili su se svetili jer su vidjeli strahote, ili su čuli da su ih drugi doživjeli. Time se, nažalost, u dobroj mjeri dobilo praznu Hrvatsku i u praznu BiH. Kao što je srpska politika sa svojim ratnim ciljevima doživjela slom i katastrofu, tako je nažalost i hrvatska politika s konceptom humanog preseljavanja i slično – što nije bilo ni malo humano – također doživjela katastrofu.'

Milorad Pupovac osvrnuo se i na problem obustave isplate mirovina velikom broju ljudi zaostalih na okupiranim područjima tijekom i poslije rata, koji su svoje mirovina zaradili prije rata i zbog ratnih okolnosti ih nisu mogli podizati u hrvatskim bankama.

'Vrlo mali broj tih ljudi snašao se i našao načina da ih primi. Mogu to reći iz vlastitog obiteljskog iskustva: moj pokojni otac koji je pred rat otišao u mirovinu, uspio ju je naplatiti tek 1996-1997. godine. Nije za to iskoristio moj utjecaj – niti je to mogao niti bih pristao samo njemu osigurati mirovinu, a drugima ne. Najvažnije je da se nekim ljudima, posebno na području Like, kada su se počeli vraćati počela isplaćivati mirovina. A kada se vidjelo da će broj ljudi uvjetno kazano biti prevelik, donesena je administrativna zabrana od strane našeg nadležnog Mirovinskog zavoda. To je uistinu nepravda, tim se novcem nažalost nisu plaćali hrvatski umirovljenici, nego je često korišten i za svrhe izvan same Hrvatske. Bilo je slučajeva kao recimo u Sisku, gdje su zaposlenici u mirovinskim ispostavama taj novac isplaćivali sebi. Kada dođete kod tih umirovljenika, čija je adresa stanovanja i prebivalište bilo u Benkovcu ili u Glini, vidite da sve te godine piše 'isplaćeno', ali ne piše kome. Tim se pitanjem, nažalost, ne bavi nijedna hrvatska stranka umirovljenika ni neka druga politička stranka. Ti ljudi kao da nemaju pravo na svoju mirovinu. To je pitanje opet dopalo nama. I sada vi mene pitate kada ću postati više socijaldemokrat ili socijalist. Kako možete, kad morate gurati ovakva pitanja zbog kojih će onda netko reći: evo ih, opet ti Srbi nešto traže. Ne traže ništa od onoga što nisu zaradili. Ti ljudi su to zaradili. Ima mnogih koji danas nisu zaradili, a primaju mirovine', položio je karte na stol dr. Milorad Pupovac.