Granični spor u Savudijskoj vali, odnosno Piranskom zaljevu i izlaz Slovenije na otvoreno more, u potpunosti je zasjenio druge granične sporove s tom zemljom, koji su također dio arbitražnog spora. Sa Slovencima se, osim navedene, sporimo još oko četiri točke: lijeve obale Dragonje, granice na Muri i oko dviju točaka na Žumberku, Svete Gere i Brezovice Žumberačke
Iako se granični spor sa Slovenijom o kojem Arbitražni sud danas donosi svoju odluku, u javnosti percipira isključivo kao spor oko razgraničenja na moru, u sporazumu o arbitraži potpisanom 2009. jasno stoji: 'Arbitražni sud utvrdit će tijek granice na moru i kopnu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, vezu Slovenije prema otvorenom moru, režim za korištenje relevantnih morskih područja.'
vezane vijesti
Dakle, utvrđuje se i kopnena granica. A na njoj postoje četiri sporne točke sa Slovenijom.
Jedna je u blizini Piranskog zaljeva i izravno je vezana s razgraničenjem na moru. Riječ je o području uz rijeku Dragonju na sjeveroistoku Istre.
Prema knjizi 'Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji', hrvatska 'granica na rijeci Dragonji kroz razdoblje od 1944. do 1992. u više je navrata premještena na štetu Hrvatske, čime je ostala bez 25 sela površine 2410 ha sa 1014 stanovnika, kao i bez 390 hektara površine između rijeke Dragonje i kanala Sv. Odorika. Nakon proglašenja neovisnosti novonastalih država Hrvatske i Slovenije, Odlukom slovenskog Državnog zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija pokušava anektirati 113 ha u kojima se nalaze naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin.'
U Škrilama živi i slovenski politički aktivist Joško Joras, koji je poznat po čestim nacionalističkim ispadima jer je njegova kuća 'zapela' na hrvatskoj strani. Tako je Joras na kući imao i veliki natpis 'Tudi tukaj je Slovenija'. Nedavno je, pak, prekopao javni put kako bi se spojio na slovenski vodovod.
Druga sporna točka je područje između hrvatskog zaseoka Brezovica Žumberačka i slovenskog Brezovica pri Metliki. Riječ je o spornoj površini od nekoliko hektara, katastarski razmrvljenoj, koja u hrvatskom dijelu spada pod grad Ozalj.
U blizini je, uz Piranski zaljev, možda najbitnija točka graničnog spora sa Slovenijom. Riječ je o vrhu Žumberačkog gorja, Svetoj Geri ili, kako je Slovenci zovu, Trdinov vrh. Na nadmorskoj visini od 1178 metara nalaze se telekomunikacijski toranj i vojni objekt. Iako je riječ o maloj površini, Sveta Gera ima stratešku važnost. U vojnom objektu je od 1991. slovenska vojska, iako je nedvojbeno riječ o hrvatskom teritoriju, čak i prema sporazumu Drnovšek-Račan.
No kako je došlo do okupacije?
'Slovenski vojnici ušetali su se u vojarnu bivše JNA potkraj lipnja 1991. godine (nakon povlačenja JNA) na temelju usmenog dogovora predsjednika Milana Kučana i Franje Tuđmana. Kako je Hrvatskoj prijetila neposredna ratna opasnost s istoka, predsjednik Tuđman je očito ocijenio da bi bilo dobro da na dijelu Zapada ima prijateljski raspoloženu vojsku', svjedočio je svojedobno Slaven Letica.
I sam dionik tog usmenog dogovora, Milan Kučan 2004. je za Večernji list rekao: 'O tome sam često govorio, ali je u slovenskoj politici moje mišljenje na žalost ostalo usamljeno. Vrijeme je da Slovenija to vojničko uporište isprazni. Nije moguće opravdati da tamo ima svoje vojnike. Još je manje opravdano da su vojnici na granici s državom s kojom su skoro započela pogađanja o članstvu u EU i državom koja je već niz godina u Partnerstvu za mir.' U međuvremenu je Hrvatska postala članica Europske unije, a na Svetoj Geri i dalje je slovenska vojska.
Posljednji spor vodi se na krajnjem sjeveru Hrvatske, kod Svetog Martina na Muri. Za taj je problem kriva rijeka Mura koja je promijenila svoj tok i teče dva kilometra južnije nego u 19. stoljeću kad je rađena parcelacija. Na slovenskoj obali Mure tako je zapelo 800 hektara hrvatskog teritorija, a na našoj obali Mure ostalo je 260 hektara slovenskog.
