Knjiga je objavljena na 70. godišnjicu osnivanja zloglasnog logora na istoimenom otoku za jugoslavenske političke zatvorenike po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države u sklopu čistke u redovima KPJ-a nakon Rezolucije Informbiroa, a riječ je prvoj cjelovitoj studiji logora koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz UDB-inih arhiva, kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Objavljivanje knjige bila je odlična prilika za razgovor s autorom koji je za tportal razotkrio i pojasnio logiku, ciljeve, smisao, funkcije i posljedice logora za tzv. politički preodgoj kroz koji je prošlo više od 16.000 ljudi.

Previšić, inače nositelj kolegija Hrvatska povijest nakon 1945. godine na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta te Vojna povijest na Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman, autor je brojnih znanstvenih radova na temu Informbiroa te sudionik mnogih znanstvenih skupova koji su se bavili tim dijelom povijesti bivše države.

Usto, bio je gostujući predavač na prestižnim svjetskim sveučilištima poput Berkeleyja u Kaliforniji te Humboldtovog sveučilišta u Berlinu, ali i stručni konzultant i autor tekstova u dokumentarnom filmu 'Goli otok', snimljenog 2012. u koprodukciji Hrvatskog državnog arhiva i zagrebačke produkcijske kuće Art Defacto.

U svojem znanstvenom radu Previšić se specijalizirao za analizu kompleksnog sustava logora za internaciju ibeovaca, a u opsežnoj knjizi spaja znanstvenu preciznost historičara s neupitnim talentom pripovjedača kojem ne manjka osjećaja za pojedinca i njegove dileme, izazove vremena i golootočku ideološku tragediju. Kroz zabilježena potresna svjedočanstva uznika, autor ih nepristrano smješta u kontekst vremena i događaja te pritom baca novo svjetlo na prijelomne događaje započete Rezolucijom Informbiroa, godinu dana prije otvaranja logora.

Odakle zanimanje za logor na Golom otoku? Je li jedan od razloga bio nedostatak djela o tom traumatičnom mjestu naše povijesti?

Tema se nametnula sasvim slučajno jer sam za doktorat kao temu odabrao povijest Informbiroa i sukoba Tito-Staljin, odnosno na koji način se sovjetska osuda Komunističke partije Jugoslavije zbog odbijanja naputaka iz Moskve odvijala na unutarnjem i međunarodnom planu. Analizirajući tu problematiku, ustanovio sam kako u arhivima postoje mnogobrojni dokumenti vezani za Informbiro (IB), a koji nisu znanstveno obrađeni. Moje zanimanje za IB poklopilo se s otvaranjem arhivskih materijala te sam shvatio da postoji mnogo prostora za cjelokupnu studiju o Golom otoku koja dosad nije postojala.

Govoreći o Informbirou, najprije valja razjasniti kako Tito nije Staljinu rekao 'povijesno ne', već je bilo suprotno...

Točno. Zapravo je Staljin rekao Titu 'ne', iako je službena jugoslavenska historiografija, a samim time i politička propaganda, tvrdila obratno. U svakom slučaju, Tito je bio vrlo hrabar što se odupro Staljinu i diktatu Moskve, ali je isto tako znao da bi u slučaju priklanjanja bio gotov. Tito je, naime, prošao školu u Sovjetskom Savezu 30-ih godina te je vrlo dobro znao što slijedi ako se pokuša oduprijeti Staljinu. Teza da je Tito rekao Staljinu 'ne' temelji se na naglašavanju jugoslavenske historiografije jer je suprotstavljanje Moskvi 1948. godine bila temeljna legitimacija Titove Jugoslavije, uz Narodnooslobodilačku borbu i Pokret nesvrstanih.

Čija je ideja o osnivanju logora na Golom otoku?

Dokumenti o tome ne postoje niti ćemo ih ikada imati. Postoje tek svjedočanstva ljudi iz vrha UDB-e i države iz kojih proizlazi da je ideja o internaciji IB-ovaca na neki pusti otok sazrela u samom vrhu KPJ-a i UDB-e. Tko je konkretno upro prst na mapu i označio Goli otok kao budući logor, nećemo nikada saznati. Ono što se pouzdano zna jest da je tu zadaću operativno izvršila UDB-a po nalogu vrha partije.

Postoje priče koje je prije svoje smrti iznio Jovo Kapičić, general UDB-e zadužen za organizaciju logora, prema kojima je za odabir Golog otoka zaslužan Titov intimus Miroslav Krleža te kipar Antun Augustinčić.

S tim tračevima prvi je počeo službeni Titov biograf Vladimir Dedijer, otac historiografskog žutila 80-ih godina prošlog stoljeća. Ono što je sigurno jest da je Kapičić bio zadužen za pronalazak prikladnog mjesta za podizanje logora, ali to je više bilo pitanje logistike nego same ideje o osnivanju logora.

Kako i zašto je odabran baš Goli otok?

Otoci su sami po sebi logična mjesta za internaciju i izoliranje ljudi, pa tako i jugoslavenske vlasti odabiru nenaseljeni Goli otok koji se istovremeno nalazi blizu pruge kod Bakra i lučkih pristaništa u blizini Rijeke. Goli otok se kao odabir prije svega nametnuo svojom geografijom.

Tko su zapravo bili IB-ovci?

Jugoslavenska historiografija ih je neprecizno i tendenciozno prikazivala kao staljiniste i izdajice, no uvidom u njihove dosjee vidimo kako je riječ o poprilično šarenom društvu, počevši od pristaša Staljina, ljudi koji su vjerovali samo u neke točke Rezolucije IB-a, ljudi koji su bili zbunjeni, protivnika kolektivizacije, podržavatelja Sjeverne Koreje u Korejskom ratu, bivših ustaša i četnika koji su smatrali da će Staljin likvidirati Tita i promijeniti garnituru vlasti, što je bila naivna ideja. Bilo je i onih koji jednostavno nisu htjeli prihvatiti raskid s Rusijom, dakle rusofila, pa sve do onih koji su poželjeli nečiju ženu. Uglavnom, vrlo raznolika skupina ljudi koja nije isključivo vezana za Staljina jer su u to vrijeme i sam Tito i njegovi najbliži suradnici bili čvrsti staljinisti.

Koga je bilo najviše među IB-ovcima, gledajući prema nacionalnostima?

Ako gledamo u postocima u odnosu na broj stanovništva, bili su to Crnogorci, no samim brojem kroz Goli otok najviše je prošlo Srba, pa onda Hrvata i ostalih naroda.

Samim time je i tema Golog otoka zastupljenija u Srbiji nego kod nas. Ima li to veze s brojem logoraša ili se tamo jednostavno više vodi računa o tom dijelu zajedničke povijesti?

Donekle ima veze s brojem logoraša, ali valja znati kako su početkom 90-ih priču o Golom otoku mnogi pokušavali iskoristiti i ugraditi u svoje nacionalističke politike, pa se samim time tumačilo da je logor bio Titov udar na srpstvo, rusko-srpske odnose, rusko-crnogorske odnose te se ta priča pokušavala uklopiti u neku novu nacionalističku matricu, što je logika 90-ih, a ne kasnih 40-ih. Priča o traumama Golog otoka u suštini je jugoslavenski problem.

Tko su bili čuvari, kako su se oni novačili?

Čuvari su bili milicionari ili udbaši koji su fizički čuvali logor, ali oni u pravilu nikad nisu ulazili u njega. Unutar žice logorom su rukovodili sami logoraši u ime uprave, čime je UDB-a imala osigurane čiste ruke. Riječ je o modelu kopiranom iz nacističkih logora i sovjetskih gulaga, u kojima su podobni zatvorenici rukovodili logorom. Razlika, kada je u pitanju ovaj operativni aspekt, između nacističkih logora i Golog otoka bila je u tome da se zbog brojnih logora oslobodi ljudski potencijal SS-a, čiji su pripadnici kako se približavao kraj Trećeg Reicha bili potrebniji na samoj bojišnici, dok je UDB-a jednostavno htjela osigurati sebe od prljavog posla. Metode su jednostavno preslikane jer su osnivači Golog otoka i sami imali iskustva iz nacističkih, sovjetskih i ustaških logora.

Pojedini logoraši su, poput našeg poznatog slikara i grafičara Alfreda Pala, dvaput bili na Golom otoku. Kako su prolazili 'povratnici'?

Bilo je i slučajeva da su ljudi poput Pala, koji je prošao talijanske fašističke logore, robijali i u komunističkim logorima. U svojoj knjizi spominjem slučaj Ace Singera, Židova iz Srbije koji je umro prije nekoliko dana i koji je čudom preživio logor mađarskih fašista te Auschwitz. Uvjeti života i tretman povratnika, tzv. dvomotoraca, na Goli otok bio je po svemu lošiji jer su bili više psihički i fizički maltretirani od ostalih. Njih se koristilo kao ogledni primjer onoga što se događa ako niste naučili lekciju iz prve. Ti su logoraši iz straha više surađivali s vlastima, a njihova sudbina bila je ujedno poruka ostalima.

Najgore su prolazili tzv. bojkotirani?

Logor je imao internu hijerarhiju, a oni na samom dnu tog 'hranidbenog lanca' bili su tzv. bojkotirani, koji su manje jeli i spavali od ostalih, a bili su i više prebijani, osobito tijekom prolaska kroz špalir zatvorenika koji su nazivali 'stroj'. Bila je to poruka onima koji ne žele surađivati i koja je ukazivala na to da će u tom užasnom položaju i ostati. Cilj je bio jasan - ili surađujte ili ćete svakodnevno prolaziti kroz pakao.

Postojala je i tzv. Petrova rupa, nazvana po Petru Komneniću, nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore koji je među prvima iskusio golootočke užase i preminuo od posljedica torture poslije izlaska iz logora. O čemu je riječ?

Bio je to najgori dio unutar logora, u kojem je bila internirana specifična skupina koju su sačinjavali stari komunisti i boljševici, sudionici Oktobarske revolucije i Španjolskog građanskog rata, generali i ministri, visoki funkcionari za koje je Tito strahovao da bi uslijed njegova pada mogli zasjesti na čelo partije. Među njima je bilo i osnivača partije te gubitnika u frakcijskim borbama s Titom od kojih je on strahovao, a bili su izolirani kako ne bi podizali moral i davali snagu mlađim komunistima. Među njima su bili veterani pokreta i krema stare partije poput Vlade Dapčevića, Vicka Jelaske, Adolfa Štumfa, Mirka Markovića i brojnih drugih.

Kako je tekao preodgoj, počevši od 'dobrodošlice' koja je značila prolazak kroz špalir, pa sve do izlaska iz logora?

Cilj je bio jednostavan - prolaskom kroz špalir odmah pokazati zatvorenicima kamo su došli i kakvi uvjeti vladaju. Čuvari bi zatim tražili od svakog logoraša da denuncira ostale jer je UDB-a gajila strah od pete kolone i IB-ovaca koje se dodatno tražilo među logorašima. Onaj koji je surađivao i govorio imena mogao je računati na nešto bolji tretman. Oni pak koji nisu ništa znali bili bi 'bojkotirani', a njih je mogao tući tko je stigao. Sukladno suradnji, logoraši su se uspinjali ili spuštali na hijerarhiji.

Logoraši nisu smjeli nazivati logor pravim imenom, već su koristili termin 'žica'...

'Žica' ili 'radilište', jer je prema zamisli uprave logor bilo radilište ustrojeno po principu mjesta izgradnje petogodišnjeg plana. Riječ logor bila je najstrože zabranjena jer je ukazivala na sličnost s nacistima i boljševicima.

Zapad je znao za postojanje logora?

Apsolutno, i to iz više smjerova. Najviše informacija stizalo je od onih koji su nakon 'preodgoja' pobjegli u Austriju ili Italiju, gdje bi ih dočekivala CIA i prikupljala informacije. U trenutku kada Tito postaje važan međunarodni faktor koji podriva Sovjetski Savez, Zapadu svakako nije bilo u interesu da se piše o strahotama Golog otoka.

Je li bilo uspješnih bjegova iz logora?

Postoje priče o njima i to su uglavnom mitovi koji se mogu preslikati iz svih zatvora. Prema dostupnim dokumentima, uspješnih bjegova nije bilo, a sve ostalo je rekla-kazala.

Zanimljivo, UDB-a je u logoru osnovala i unosnu tvrtku.

Uprava logora osnovala je čitav niz radionica i industrijskih pogona u kojima su se proizvodili namještaj, tabakere, muštikle i slična galanterija. Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sjekli stabla koja su žičarom prevozili do obale, a potom brodovima do pilane na otoku, u kojoj se drvo obrađivalo i slalo u Italiju, u koju se izvozio i šljunak obrađen drobilicom kamena, kao i nadgrobni spomenici. Popravljali su se i brodovi, izrađivale željezne konstrukcije te proizvodile keramičke pločice. Štoviše, UDB-a je osnovala poduzeće naziva Mermer koje je unatoč Tršćanskoj krizi zarađivalo ozbiljan novac, čime je srušen mit o Golom otoku kao o mjestu na kojem se isključivo tuca kamen za potrebe preodgoja.

Što se događalo s logorašima poslije izlaska?

Bili su pušteni na uvjetnu slobodu jer o samom logoru i uvjetima koji su tamo vladali nisu smjeli nikome govoriti. Uz to, bivši logoraši su s UDB-om morali potpisati ugovor prema kojem su bili dužni pratiti i denuncirati ljude na slobodi. Time su pretvoreni u agente koji su jedni druge pratili i cinkali.

Je li državni vrh dolazio u posjet logoru?

Logor je u kolovozu 1951. posjetio Aleksandar Ranković, a prema sjećanjima logoraša, bila je riječ o pripremljenom posjetu prvog čovjeka tajne policije kojeg su logoraši dočekali skandiranjem. Navodno, nakon njegova posjeta uvjeti u logoru su nešto poboljšani.

Je li Tito u svojim govorima ili u društvu najodanijih spominjao Goli otok?

O njemu je govorio implicitno, nikad ne spominjući njegovo ime. Na 6. Kongresu KPJ-a 1952. je spominjao Goli otok u smislu da postoje područja od društveno-korisnog rada, a zahvatio ga je u kritici romana Dragoslava Mihailovića 'Kada su cvetale tikve', za koji je autor govorio da ga je osobno zabranio Tito.

Što se događa s Golim otokom nakon popuštanja napetosti s Moskvom?

Logor postaje zatvor za obične kriminalce, među kojima su bili i maloljetnici. Pronašao sam dokument sastanka svih republičkih šefova UDB-e na kojem su raspravljali o daljnjoj sudbini logora. Delegat UDB-e Hrvatske na tom sastanku bio je uvijek prisutan Josip Manolić.

Kako ocjenjujete prijedlog da se Goli otok prepusti turizmu?

Sramotno je to da po pitanju Golog otoka niti jedno hrvatsko rukovodstvo, neovisno o političkoj provenijenciji, dosad nije ništa napravilo. Vladama HDZ-a to nije bilo u interesu vjerojatno jer je logor mjesto komunističkog obračuna s komunistima, a SDP pak to mjesto vjerojatno previše podsjeća na vlastitu prošlost. Mjesto svakako zaslužuje memorijalni kompleks za koji sam uvjeren da bi ga Europska unija snažno financirala. Takav kompleks pomogao bi procesu prevladavanja prošlosti. Graditi hotel na mjestu na kojem su ljudi umirali u najgorim uvjetima, njih oko 300, te na kojem su nekoć bila njihova groblja nedopustivo je. Takve su ideje skandalozne.