Najdugovječniji hrvatski političar, koji je zbog svojih godina i životnog iskustva često bio predmet internetskih pošalica i memeova, rođen je 22. ožujka 1920. u mjestu Kalinovac kod Đurđevca. Otac mu je umro kada je imao šest godina od posljedica Prvog svjetskog rata, nakon čega mu se majka preudala. Odrastao je uz starijeg brata, dvije sestre te četvero djece iz očuhove obitelji. Kad mu je bilo osam godina, s obitelji se preselio iz Kalinovca u Orlovac blizu Nove Rače. U Bjelovaru je završio srednju obrtničku školu, smjer za postolara, te je poslije radio kao šegrt u cehu kožara u Bjelovaru.

>>> Čuvar državnih tajni Broj Jedan ili najdugovječniji smutljivac u Hrvata

Politikom se počeo baviti 1937. i prvo je bio omladinski i sindikalni rukovoditelj. S 18 godina ušao je u SKOJ, a godinu kasnije u Novoj Gradiški primljen je u članstvo KPJ.

U svibnju 1941. zbog umnožavanja i raspačavanja letaka KPJ ustaške vlasti su ga uhitile. U Zagrebu je ostao do listopada 1942., kada prelazi na teritorij pod partizanskom kontrolom. U ožujku 1944. postao je član Okružnog komiteta partije za Bjelovarski okrug, a potom i organizacijski sekretar.

U listopadu 1944. imenovan je za načelnika Ozne 2 u Bjelovaru, komunističke policije osnovane u svibnju te godine. Godine 1946. prelazi u Zagreb i postaje načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u Sekretarijatu za unutarnje poslove. U Udbi je bio zadužen za zatvore u kojima su bili politički zatvorenici. Tu je dužnost obavljao do 1963.

Često se propitivala njegova uloga oko pritvaranja Alojzija Stepinca te ga se čak optuživalo da je odgovoran za njegovo trovanje.

'Nije bilo trovanja Stepinca, ni govora, a kamoli da sam ja to učinio. On je imao status povlaštenog zatvorenika za kojeg nisu vrijedili pravilnici i zakoni tadašnje države o postupanju sa zatvorenicima. Zbog te sam klevete tužio Paragu i tada je sud tražio od Vatikana da nam ustupi ekspertize o trovanju, no oni nisu htjeli odgovoriti na taj zahtjev, pa je sud završio zastarom', ispričao je Manolić svojedobno za Večernji list.

Nakon karijere u državnoj sigurnosti i unutarnjim poslovima, 1965. napušta državnu službu te je izabran za zastupnika u Saboru SR Hrvatske, obnaša funkcije predsjednika organizaciono-političkog odbora, predsjednika zakonodavno-pravne komisije te člana Ustavne komisije u dva mandata, što je dužnost koju je obnašao do 1971. Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. smijenjen je sa svih dužnosti i umirovljen.

Godine 1989. postaje jedan od osnivača HDZ-a i najbliskiji suradnik Franje Tuđmana. Mogao se pohvaliti time da je bio jedan od tzv. HDZ-ovih barakaša.

Manolić je 1990. postao potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade RH, naslijedivši Stipu Mesića na toj dužnosti, jer je on bio izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvu SFRJ. Za vrijeme Manolićeva mandata Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, čime je započet proces razdruživanja Hrvatske od jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina te je proglašena nezavisnom i suverenom državom.

Predsjednikom Županijskog doma Sabora postao je 1993., no na toj se funkciji zadržao samo do sljedeće godine, kada je nakon previranja u HDZ-u sa Stjepanom Mesićem i nekolicinom istomišljenika napustio stranku te je razriješen svih dužnosti.

Uskoro osniva novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate, čiji je bio predsjednik od 30. travnja 1994. do 26. listopada 2002. godine.

Nakon toga prestao se aktivno baviti politikom, no zbog toga što je imao više od 100 godina i bio najdugovječniji hrvatski političar još uvijek je bio u fokusu javnosti. O Manoliću se pisalo i lani, kada je objavljeno da je svećenik bio kod njega te mu dao sakramente. To je napravio na vlastiti zahtjev, pri punoj svijesti, ispovjedio se te dobio odrješenje grijeha.