Trenutno je prodekan na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa (ZŠEM) koju vodi njegov otac Đuro Njavro, a uz to je i član uprave investicijskog fonda Platinum Invest

Zanimalo nas je zbog čega se čovjek tako bogatog CV-a odlučio vratiti u Hrvatsku, a mogao je imati dobro plaćeni posao u nekoj od najvećih svjetskih banaka. Kako gleda na trenutnu situaciju u Lijepoj Našoj i namjerava li se možda politički aktivirati poput njegovog vršnjaka Lazara Krstića, srbijanskog ministra financija, diplomca Yalea.

Mladi i obrazovani ljudi napuštaju Hrvatsku jer ovdje ne vide nikakvu perspektivu. Što je tebe motiviralo da se vratiš?

Više od sedam godina bio sam izložen međunarodnoj konkurenciji i dokazao sam sebi da mogu uspjeti u takvom okruženju. Ipak, odlučio sam se vratiti u Hrvatsku kako bih pomogao u izgradnji i razvoju ZŠEM-a. Koliko god bila teška trenutna situacija, vjerujem u bolje sutra i mislim da u Hrvatskoj još uvijek ima prilika i mogućnosti za napredak. Hrvatska je bila i u težim situacijama od ove danas.

Netko bi možda rekao da si izabrao lakši put jer sad radiš na sveučilištu koje je osnovao i vodi tvoj otac?

Možda će netko na to tako gledati, ali ja to ne mislim. Na ZŠEM-u sam zbog svojih kvalifikacija, kao i svi ostali kolege koji tamo rade. Uz to, sudjelujem kao gost predavač na Sveučilištu St. Gallen u Švicarskoj te radim na nekoliko interesantnih međunarodnih istraživanja.

Je li ti u dosadašnjoj karijeri pomoglo to što se prezivaš Njavro?

Obzirom da sam svoju dosadašnju karijeru u većem dijelu gradio u inozemstvu i da sam do rezultata došao svojim radom, prepoznatljivost mog prezimena u Hrvatskoj nije tu igrala ulogu.
Mala anegdota – kada sam se prijavljivao za posao u investicijskoj banci u Londonu, za istu poziciju se prijavilo 10.000 kandidata. Na kraju, samo je nas stotinjak dobilo posao. Na tome mogu zahvaliti svome radu i odličnim ocjenama, a ne prezimenu.

Kakav si bio student?

Među 10 posto najboljih. Samo tako sam i mogao upisati doktorat na St. Gallenu.

Na ZŠEM-u si prodekan za međunarodne odnose. Što je konkretno tvoj posao?

Zajedno s kolegom Aguayom iz međunarodnog ureda ZŠEM-a radim na razvoju međunarodne suradnje. Našim studentima je izuzetno važno da imaju mogućnost međunarodne razmjene. Zadnjih godina dana smo potpisali ugovore s nekim od najboljih europskih i svjetskih poslovnih škola, sveukupno imamo više od 100 partnerskih sveučilišta. Nedavno smo potpisali ugovore sa Sveučilištem St. Gallen i sa Sveučilištem Nanyang u Singapuru.

Nakon što je ZŠEM prošle godine dobio međunarodnu akreditaciju po standardu AACSB, što ima samo pet posto poslovnih fakulteta u svijetu, sad nam je cilj još više internacionalizirati školu i izaći na međunarodno tržište.

Planiraš li preuzeti upravljanje školom kad se tvoj otac povuče?

U budućnosti se vidim na ZŠEM-u, ali škola nije feudalni posjed da se nasljeđuje. Osobu koja će voditi školu izabrat će upravno vijeće. Ja sam spreman doprinijeti i pomoći bez obzira na funkciju.

Kako ocjenjuješ trenutnu gospodarsku situaciju u Hrvatskoj? Zna li vlada Zorana Milanovića što radi?

Situacija je teška i izazovna. Na svim nivoima, bilo državnim bilo privatnim, treba nam bolji i efikasniji menadžment. Aktualna vlast se trudi, pokušava nešto promijeniti, ali rezultati dolaze sporo. Mislim da su građani spremni na odricanje i bolnije rezove, ali treba im se jasno i bez izmotavanja reći što ih čeka i kakva je perspektiva poslije. Ne mogu se stalno pričati iste priče, raditi iste stvari i govoriti da će biti bolje.

Često si u kontaktu sa strancima, kako oni gledaju na Hrvatsku?

Hrvatska riskira da postane totalno irelevantna u svijetu biznisa. Stranci nas jedino prepoznaju kao turističku destinaciju. Zatvoreni smo i previše se bavimo sami sobom i našim unutarnjim problemima, ali bez stvarnog komuniciranja i traženja sinteze. U globaliziranom svijetu niti jedna ekonomija ne može biti sama sebi dovoljna, osim možda Sjeverne Koreje, ali vidimo gdje ih je to dovelo. Ili ćemo se promijeniti, otvoriti prema stranim ulaganjima i odlučiti se za izvrsnost, ili ćemo se i dalje koprcati u svom glibu.

Misliš da se Hrvatska može promijeniti?

Želim vjerovati da se možemo promijeniti. Iako u Hrvatskoj često forsiraju teme iz davne prošlosti, mene kao i svakog drugog mladog čovjeka zanima prije svega budućnost. Svijet se mijenja, više ne postoje granice za kapital i ljude. Hrvatska se mora promijeniti da bi nam bilo bolje i mislim da tom procesu najviše mogu doprinijeti mladi, kvalitetno obrazovani ljudi.

Kad kažeš, mladi ljudi, misliš li tu i na sebe? Imaš li političkih ambicija?

Trenutno sam fokusiran da kroz stručno djelovanje doprinesem rješavanju nekih hrvatskih problema. Jedan od primjera takvog angažmana je međunarodna financijska konferencija koju po treći puta organiziramo na ZŠEM-u. Na ovogodišnjoj će eminentni svjetski stručnjaci raspravljati što će se desiti zemljama poput Hrvatske nakon što centralne banke EU-a i SAD-a završe sa ekspanzivnom monetarnom politikom odnosno politikom niskih kamatnih stopa. Koliko će to utjecati na trošak kapitala i što Hrvatska može napraviti da se pripremi na tu promjenu? Pametne države pokušavaju predvidjeti probleme i rješavati ih prije nego se oni uopće dogode. Imam osjećaj da je u Hrvatskoj situacija obrnuta i da mentalno još uvijek živimo u dobu kad je o nama odlučivao netko drugi dok smo mi gubili energiju u međusobnim obračunima.

Gdje bi sebe svrstao na političkoj ljestvici, desno ili lijevo?

S ekonomskog aspekta zalažem se za slobodno tržište, gdje se uloga države svodi na stvaranje stabilnog regulatornog okvira i nadgledanje određenih segmenata koji su bitni za društvo, a ne mikromenadžment svega i svačega. U ostalim stvarima držim se onog 'live and let live'.

Tvoj vršnjak Lazar Krstić, diplomac Yalea, sjeo je u fotelju srbijanskog ministra financija. Kako to komentiraš?

Mislim da je to pozitivna stvar kad se netko tako stručan, mlad, ambiciozan i neopterećen, vrati i angažira u društvu. Vjerujem da i Hrvatska ima vrhunske stručnjake s međunarodnim iskustvom koji bi bili spremni vratiti se i pomoći.