Dvije najveće ekonomije EU-a udaraju tempo svim ostalim članicama, no to ne znači da među njima vlada ravnoteža. Jezičac vage u ovome trenutku nepogrešivo pokazuje prema Njemačkoj, što je bilo jasno još pred nešto više od pola godine kada je njemačka kancelarka objavila da će uštrcati u grčku blagajnu 22,4 milijarde eura, više od bilo koje druge članice EU-a. Njemačka je u ovoj godini, uz Poljsku, najbolje podnijela teret recesije i zabilježila rast BDP-a od 3,7 posto, za razliku od mršavih francuskih 1,6 posto, što je čak i ispod europskog prosjeka (1,7 posto). Ekonomija orijentirana na izvoz, poslovična štedljivost, pravovremene reforme tržišta rada, sve je to porazmjestilo raspored snaga unutar EU-a, izbacujući konačno Njemačku kao lidera kojeg su napokon svi spremni (i prisiljeni) slušati.

Nije samo financijska superiornost susjeda ispuhala francuski ponos i kompleks veće vrijednosti. Kako je već prije dva mjeseca iz izjave Angele Merkel postalo jasno da je multikulturalizam u Njemačkoj propao, gubitnici Drugog svjetskog rata se više ne žele posipati pepelom i mucati o svom nacionalnom identitetu da ih slučajno ne bi netko krivo shvatio. Do pada Berlinskog zida Francuzi su se mogli igrati kontinentalnom Europom shvaćajući je kao poligon za ostvarivanje nacionalnih interesa, no danas je sve to prošlo svršeno vrijeme. Nijemci su ih trebali kao politički i moralni autoritet, u stanju prešutne zahvalnosti, sada pak Sarkozy i ostatak zone EU-a vitalno ovise o njihovim doprinosima u zajedničku blagajnu.

Ambiciozni i narcisoidni francuski predsjednik previše je opsjednut vlastitim likom i djelom da bi mogao konkurirati dobro promišljenim i dugoročnim strukturnim promjenama koje bi mu zemlju mogle učinile konkurentnom. Prvo, previše je energije utrošeno na javne trakavice o nacionalnom identitetu i beznačajna imigrantska pitanja tipa smiju li žene nositi burku u javnosti. Drugo, jalova ideološka prepucavanja prati jednako jalova ekonomska stvarnost. Francusku pogađa štrajk za štrajkom, blaga mirovinska reforma je jedva prošla, zakon o radu je rigidan i nepoželjan stranim tvrtkama (RyanAir se morao povući bez obzira na izuzetno poslovanje), nezaposlenost se ponovno bliži brojci od 10 posto, što tu zemlju baca u poluočajno društvo Portugala, Irske, Mađarske... Jedino su Španjolska, Latvija i Litva na nedostižnih 20 posto. Zatim, mnoge su djelatnosti još uvijek izuzete iz tržišnog natjecanja (ljekarne, taksi), porezna politika radi isključivo u korist velikih kompanija. Sarkozy i društvo napokon traže način kako svoju ekonomiju usuglasiti s onom njemačkom.

Treće, vanjskopolitička strategija totalno je promašena. Već se na početku mandata Sarko zaigrao s idejom mediteranske unije kao nekakvom pandanu EU-u u kojem bi Francuska vodila glavnu riječ i tako oživio slavu koju je ta zemlja nekada uživala u arapskom svijetu. Merkelovoj se ideja nikako nije svidjela, baš kao ni ostatku Unije, pa je, tužan i sam, bio prisiljen uključiti i ostatak Europe u svoju izlišnu zamisao. Sve je naposljetku izgubilo na težini.

Njemačka kancelarka se pak vizionarski okrenula istočnoj Europi shvaćajući da je Moskva daleko važnija za prosperitet EU-a od šačice mediokritetskih mediteranskih zemalja koje se možda mogu u slobodno vrijeme dogovarati oko očuvanja ribljeg fonda i bioraznolikosti. Ovih je dana pozvala Poljake i Čehe da uvedu euro jer su se odlično snašli u recesiji i, ako im se nastave uzlazne krivulje gospodarskog razvoja, za dvadesetak godina će preteći većinu europskih oldtajmera poput Francuske i Španjolske.

Ima li nade za Francuze ili će u perspektivi potonuti u osjećaju da su nezamjenjivi? S katastrofalnim Sarkozyjevim rejtingom koji ovih dana iznosi svega 24 posto, statistički im se piše nešto bolje, samo da izroni neki suvisli protukandidat iz razmrvljene opozicije. Što bi francuski predsjednički plejboj dao za težinu koju danas ima Angela Merkel... Vjerojatno bi čitav politički organizam EU-a, od vijeća, parlamenta i komisije, postao servis za glačanje i pedikuru pod pokroviteljstvom Carle Bruni, a kozji sir obavezna namirnica po saborskim restoranima. Njemačka, pak, zbog povijesnih refleksa zazire od vanjskopolitičke hegemonije i imperijalnog diplomatskog monologa. Ministar financija Wolfgang Schäuble izjavio je za Frankfurter Allgemeine Zeitung da nisu zainteresirani za preuzimanje uloge isključivog lidera u Europskoj uniji. 'Guranje u smjeru međunarodne ekonomije i političke dominacije uvijek je povezano s vodećom ulogom u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Njemačka ne može niti želi igrati tu ulogu', kaže. Pariz im još uvijek treba, no ne više kao blagoslov i izvor legitimiteta, već kao izgovor i tampon-partner. Nešto poput tajnice koja prima pozive umjesto šefa koji se bavi važnijim temama. Pretpostavljamo da se Sarkozy i ne bi pretjerano žalio da mora nositi visoke pete.