Tko god se u Hrvatskoj bavi politikom, a osobito oni koji su nedavno osnovali novu političku stranku ili to upravo planiraju, trebali bi redovito pratiti izvrsnu dansku televizijsku seriju Borgen – sjedište moći koja se emitira četvrtkom na Prvom programu Hrvatske televizije. U trećoj sezoni ove međunarodno nagrađivane serije glavna junakinja, bivša premijerka Birgitte Nyborg Christensen koju tumači glumica Sidse Babett Knudsen, nakon ostavke na čelu vlade i gubitka izbora za predsjednicu svoje stranke Umjerenih, odluči osnovati novu političku stranku. Jer – tko se jednom nađe u politici, posebice visoko, teško iz nje izlazi. Osnivanje nove stranke, dakako, ne ide nimalo glatko. Treba osmisliti program i ime koje ga sažima, prepoznati dio biračkog tijela koji će joj dati povjerenje, okupiti stranačko vodstvo i motivirati buduće članove te pronaći prostor unutar već etabliranog stranačkog sustava, osobito u onom njegovu dijelu u kojem se nalaze stranke sličnog ideološkog profila. Nakon što je sve to napravila, bivša premijerka i predsjednica novoosnovanih Novih demokrata tek počinje najteže političke i životne bitke praćene nizom problema od početnih nesnalaženja u javnosti preko izdaje unutar vlastitih redova do ignoriranja potencijalnih koalicijskih partnera. Usto, upravo su raspisani prijevremeni izbori.

Zanimljivo je da je ova serija, naslovljena prema danskoj riječi za dvorac tj. kolokvijalnom nazivu palače Christiansborg u kojoj se nalaze Parlament, Ured predsjednika Vlade i Vrhovni sud, doslovce predvidjela budućnost. Naime, njezina se prva sezona u kojoj se opisuje dolazak na čelo vlade prve žene u povijesti Danske počela emitirati u rujnu 2010. Točno godinu dana kasnije, u rujnu 2011. održani su parlamentarni izbori nakon kojih je na čelo danske vlade uistinu došla prva žena u njezinoj povijesti. To je aktualna premijerka i predsjednica Socijal-demokrata Helle Thoring-Schmidt, popularno zvana Gucci Helle zbog svojih modnih odabira, kojoj je unatoč tijesnoj pobjedi vladajućih liberala uspjelo sastaviti paralementarnu većinu. Može se pretpostaviti da stvarna premijerka itekako prati kroz što sve prolazi njezin televizijski pandam.

Prati li seriju Borgen – sjedište moći bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor? I razmišlja li o eventualnom osnivanju novog zastupničkog kluba u Hrvatskom saboru s obzirom na aktualna zbivanja u HDZ-u? Nadalje, prate li seriju Mirela Holy i Milan Kujundžić koji su prošle godine osnovali političke stranke ORaH odnosno Hrvatsku zoru – stranku naroda nakon izlaska iz svojih bivših stranaka SDP-a i HDZ-a? Mogu li iskustva fiktivnih likova i situacije iz ove serije pomoći, primjerice, Nikici Gabriću i Ljubi Jurčiću koji planiraju uskoro vlastite izborne nastupe? Definitivno mogu. Kao što svima koji jesu ili tek namjeravaju unutar glomazna i zapravo teško pomična hrvatskog stranačkog sustava krenuti u osnivanje političkih stranaka, mogu itekako pomoći relevantna teorijska znanja i iskustva. Osnivanje novih stranaka uvijek je problematičan potez zbog dva najvažnija razloga, osobito u Hrvatskoj koja u usporedbi sa svim tranzicijskim zemljama u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi ima jedan od najstabilnijih stranačkih sustava u kojem su dvije najjače stranke s početka tranzicije 1990. najjače i danas dvadeset i četiri godine kasnije što je jedino zabilježeno u Albaniji i Makedoniji. Ta su dva razloga nesklonost značajnog dijela biračkog tijela novim strankama koje se doživljavaju ponajprije kao privatni projekti nezadovoljnika i – kadrovsko-organizacijski deficiti novih stranaka zbog kojih su one unaprijed u podređenom položaju prema postojećim.

Cijenjeni njemački politolog i profesor emeritus na Fakultetu ekonomije i društvenih znanosti Sveučilišta u Heidelbergu Klaus von Beyme u svojoj knjizi Transformacija političkih stranaka iz 2000. navodi tri ključne okolnosti otegotnog nastanka novih političkih stranaka. To su visoka identifikacija birača s postojećim strankama, zatim obrambene snage protiv cijepanja stranaka kao posljedica traumatičnih iskustava te visoka organizacijska povezanost stranaka i različitih interesnih skupina. U Hrvatskoj se odmah prepoznaju prva i treća okolnost jer HDZ i SDP mogu računati, unatoč svim oscilacijama na izborima i u ispitivanjima javnog mnijenja, na čvrsto biračko tijelo poglavito u situacijama svjetonazorskih zaoštravanja kakva su u ovom izbornom ciklusu. K tome, obje su stranke, osobito HDZ, razvile gotovo neraskidive veze s pojedinim interesnim skupinama u društvu koje će pragmatično uvijek davati podršku najjačem igraču u svom ideološkom i interesnom polju. Beyme pritom neuspjeh novih stranaka pripisuje također trima bitnim čimbenicima. To su promašene predodžbe o tome tko zapravo čini potencijalne birače novih stranaka bez obzira jesu li te predodžbe preširoke ili preuske, zatim nedostatak vodećih ličnosti koje imaju mobilizirajući učinak na birače te napokon nedostatak organizacijske strukture.

Novim hrvatskim strankama ili strankama u nastajanju zasad najbolje ide izbjegavanje drugog otežavajućeg čimbenika. Upravo su Mirela Holy i Nikica Gabrić kao prepoznatljive ličnosti najviše 'povukli' u pozicioniranju svojih političkih projekata u svijesti birača. No, to može biti i mana jer u oba slučaja nedostaju druga poznata imena što može uzrokovati da se stranke percipiraju kao one-man odnosno one-woman parties. Dvosjekli je mač i pozicioniranje stranaka kao one-issue parties što bi značilo da su orijentirane prema samo jednoj temi što je, primjerice, 2007. utjecalo na slab izborni rezultat Hrvatske stranke umirovljenika. Hrvatski laburisti – stranka rada jedan su od rijetkih primjera uspjeha novih stranaka u Hrvatskoj jer su premostili sva tri jaza o kojima govori Klaus von Beyme. Međutim, to dugoročno nije dovoljno jer se i stare i nove stranke trebaju razvijati – programski, organizacijski i ponajviše kadrovski – jer u suprotnom novim strankama prijeti opasnost da postanu flash parties tj. stranke-bljesak koje zbog povoljnih okolnosti zabljesnu na jednim ili još jednim izborima, a zatim posve nestanu ili se utope u druge stranke. Stoga na pitanje o čemu ovisi uspjeh ili neuspjeh novih stranaka, odgovor osim teorije daje i spomenuti danski TV hit: uvjeriti birače da su ciljevi i ljudi novih stranaka ono što oni žele zbog sebe samih, a ne zbog želja političara. (Ne)moguća misija?