Moskva je nakon srpanjskog sastanka ruskog predsjednika Vladimira Putina s iranskim vodstvom, na kojem su postavili temelje za bližu suradnju dviju zemalja, poslala timove dužnosnika za trgovinu i financije, kao i rukovoditelje iz Gazproma i drugih kompanija u Teheran.

Iran je također poslao dva službena izaslanstva vezana uz energetiku i financije u Moskvu. Među visokim dužnosnicima bili su šef iranske središnje banke Ali Saleh Abadi, zamjenik ministra gospodarstva Ali Fekri i čelnik iranskog zakonodavnog odbora za gospodarstvo Mohamed Reza Pour Ebrahimi. Glavna privlačnost Irana je u tome što osigurava rezervnu rutu za prodaju sankcionirane ruske sirove nafte — glavnog izvora čvrste valute za Kremlj.

Izvoz ruske nafte suočen je s gotovo potpunim embargom iz zemalja EU-a od prosinca, ali ako se postigne međunarodni nuklearni sporazum s Iranom, to bi za Putina predstavljalo savršeno tempirani plan B. Prema onome što trgovci nazivaju aranžmanom zamjene, Iran bi mogao uvoziti rusku sirovu naftu na svoju sjevernu obalu Kaspijskog mora i zatim prodavati jednake količine sirove nafte u ime Rusije u iranskim tankerima koji bi isplovljavali iz Perzijskog zaljeva, piše Politico. Iran bi prerađivao rusku naftu kako bi zadovoljio svoju potražnju dok bi, zahvaljujući nuklearnom paktu, iranska nafta koja se izvozi s juga bila izuzeta od sankcija. Osim toga, Iran bi s vremenom mogao koristiti svoju flotu tankera, nakon što bude oslobođen sankcija, za preuzimanje ruske nafte u lukama izvan Kaspijskog mora.

Plan ovisi o tome hoće li se obnoviti nuklearni sporazum prema kojem bi Iran ograničio svoje nuklearne aktivnosti u zamjenu za ukidanje sankcija. Mnogi diplomati uključeni u pregovore kažu da je dogovor blizu, iako ni SAD ni Iran nisu prihvatili najnoviji prijedlog EU-a. Među najglasnijim zagovornicima prijedloga je Mihail Uljanov, ruski veleposlanik pri međunarodnim organizacijama sa sjedištem u Beču, uključujući UN-ovu Međunarodnu agenciju za atomsku energiju.

U znak važnosti koja se sada pridaje Teheranu, Putinov posjet Iranu u srpnju bio je njegov prvi posjet zemlji izvan bivšeg Sovjetskog Saveza od izbijanja rata. Kao gestu dobre volje, Teheran i Moskva iskoristili su ovu priliku da objave memorandum o razumijevanju o zajedničkim projektima u vrijednosti od 40 milijardi dolara, posebno usmjerenih na razvoj rezervi plina u Perzijskom zaljevu i proizvodnju visokovrijednog ukapljenog prirodnog plina. Ali Akbar Velajati, savjetnik za vanjsku politiku vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hamneija, ostavio je malo sumnje u to da su dogovori oko zamjene roba visoko na listi prioriteta.

'Primamo naftu iz Rusije i Kazahstana preko Kaspijskog mora da je koristimo za domaću potrošnju, a zatim isporučujemo naftu u istoj količini njihovim kupcima na jugu', citirala ga je novinska agencija Fars nedugo nakon Putinova putovanja u Iran.

Uz privlačnost energetske suradnje, nekoliko je diplomata primijetilo da Moskva također široko gleda Središnju Aziju, Iran i Tursku kako bi pronašla rupe u zakonu oko ograničenja uvoza robe. Sankcije dramatično smanjuju sposobnost Rusije da obnovi svoju uništenu vojnu opremu dok se bori da pronađe vitalne uvozne artikle, u rasponu od mikročipova do komponenti za vozila, tako da su joj potrebne nove opskrbne linije.

Sumnja da bi Rusija mogla iskoristiti Iran mogla bi biti jedan od glavnih razloga za to što je SAD sporo komentirao, a još manje prihvaćao posljednji kompromisni prijedlog EU-a.

Ako Washington pristane oživjeti nuklearni sporazum, riskirao bi otvaranje vrata neograničenom protoku oružja iz Irana u Rusiju za rat u Ukrajini, u kojem su glavni zaštitnici Kijeva. Iran i Rusija tradicionalno su izuzetno oprezni jedni prema drugima, surađujući tamo gdje se njihovi interesi spajaju, ali samo do određene točke.

Sirija je još jedno područje napete interakcije. Obje zemlje pomogle su poduprijeti režim Bašara al Asada, ali je Rusija također dopustila Izraelu da progoni snage u toj zemlji koje smatra prijetnjom, a koje podržava Iran. Nesklonost Rusije da u potpunosti prihvati Teheran također je ukorijenjena u želji da poboljša veze sa zaljevskim državama poput Saudijske Arabije, drugih zakletih neprijatelja Irana u regiji.

Invazijom na Ukrajinu, međutim, ta je strateška logika nestala. Izolirana od Zapada kao nikada prije, Rusija očajnički želi pronaći načine da nadoknadi izgubljenu trgovinu s Europom, svojim daleko najvažnijim trgovinskim partnerom. Čak i dok se Rusija sve više okreće Kini i Indiji, dvama dugogodišnjim partnerima, kako bi popunila tu prazninu, Kremlj je također oprezan da se ne dovede pod dominaciju znatno većih zemalja od sebe. Moskvi je lakše upravljati Iranom, poput Turske, kojoj se Rusija također udvarala posljednjih mjeseci. Drugi razlog za to što je Iran privlačan Putinu je taj da mu Rusija treba kao poslovni partner u regiji na nizu polja.