U redovitim vremenskim razmacima u Hrvatskoj se obnavlja moralna panika povodom opadanja broja stanovnika. U toj moralnoj panici nastala je i čudnovata fraza "populacijska politika" koja, dade se pretpostaviti, implicira da bi država trebala poduzeti izvjesne mjere e da bi se rađalo više ljudi.

Potpuno je nejasno kako bi javna ustanova poput države mogla utjecati na jednu tako intimnu, osobnu i privatnu odluku kakva je odluka o začeću djeteta. Nejasno je, uostalom, kako bi bilo što – osim njih samih – moglo utjecati na ženu i muškarca da stupe u spolni odnos i to spolni odnos radi začeća:

– Draga, opada broj stanovnika. Moramo nešto poduzeti.
– Da, dragi, tako je seksi učiniti nešto za domovinu.

Zastupnici populacijske politike u takvoj situaciji vjerojatno ne vide ništa komično jer upravo oni, slučajno ili ne, drže kako seks nije užitak nego grijeh koji se nekako može iskupiti ako se stavi u službu razmnožavanja. Neobično je, također, da su nad "demografskom slikom" Hrvatske često zabrinuti oni isti ljudi koji su likovali kada je iz Hrvatske, u razdoblju između 1991. i 1995., ovisno o procjenama, pobjeglo između 150 i 250 tisuća građana. Time se ne iscrpljuje lista neobičnih slučajnosti i proturječja proizišlih iz "populacijske politike" i svjetonazora koji stoji iza nje.

Notorno je da opada broj stanovnika u onim državama koje su siromašne, nestabilne, besperspektivne ili vode diskriminacijsku politiku bilo koje vrste. Iz takvih država se bježi. Ponekad panično, a ponekad radi urođene ljudske potrebe za boljim životom. Budući da u takvim državama politička i ekonomska neizvjesnost prelazi podnošljivu i uobičajenu razinu koja je imanentna našoj civilizaciji i ljudskoj egzistenciji uopće, razumljivo je da se ljudi teže odlučuju na rađanje djece: ili za to jednostavno nemaju novaca, ili nerođenu djecu žele poštedjeti siromaštva i nevolja.

Utoliko je sama ideja "populacijske politike" apsurdna. U demokratskim, civiliziranim i konjunkturnim državama nije ni potrebna jer u takvim državama ljudi žele ostati i lakše se odlučuju na rađanje djece. Ne postoji "populacijska politika" koja besperspektivnu državu može učiniti privlačnom. Bolje rečeno, postoji, ali to onda više nije "populacijska" već razumna politika posvećena građanskim slobodama i stvaranju preduvjeta za ekonomsko blagostanje. Porast broja stanovnika ne može biti cilj sam po sebi – a i zašto bi bio? – već je tek posljedica demokracije i ekonomske konjunkture. Zanimljivo je i nije slučajno da su – opet – upravo oni koji glasno zapomažu nad padom broja stanovnika Hrvatsku učinili siromašnom zemljom bez budućnosti.

Pitanje političkih i ekonomskih preduvjeta koji ljude motiviraju na ostanak i rađanje djece, dakle ukupna privlačnost neke zemlje, neodvojivi su i od njene otvorenosti za ljude iz drugih zemalja, neovisno o pripadnosti ili svjetonazoru. I ovdje nalazimo jednu paradoksalnu slučajnost. Pristaše "populacijske politike" u pravilu su ksenofobi i nacionalisti koji se užasavaju bilo kakvog pluralizma. Oni žele zemlju u kojoj će se rađati i u kojoj će ostajati samo odabrani, ali zaboravljaju da zemlja koja nije privlačna svima nije privlačna nikome. Svako zatvaranje, osobito etnička i vjerska isključivost, jamstvo su propasti nekog društva. Populacijska formula vrlo je jednostavna: tek kada mnogi ljudi budu poželjeli živjeti u Hrvatskoj i tek kada budu dočekani sa zadovoljstvom, u Hrvatskoj će se rađati i više djece.

Paradoksalno je da nacionalisti misle potpuno suprotno. Oni se neprestano brane od "tuđinaca", uvjereni kako čuvaju svoje "ugroženo" biće, a zapravo osuđuju vlastitu zemlju na samodovoljni autizam čija neumitna posljedica su kulturno i ekonomsko propadanje. To se zorno vidi na primjeru gradova. U Hrvatskoj postoje pogrdni izrazi za ljude koji su se doselili u neki grad. U Zagrebu to su "dotepenci", u Rijeci "prišlići", u Splitu "Vlaji". "Pravi" Zagrepčani, "fetivi" Splićani i "Fijumani" uvjereni su da tako čuvaju "identitet" – što god to bilo – svojih megalopolisa, ne shvaćajući da su počinili ekonomsko i kulturno samoubojstvo. New York, London, Pariz ili Berlin nikada ne bi postali moćni kulturni i privredni centri da nisu otvoreni i da ih ne krasi ono što se nezgrapno naziva "multikulturalnost". Moć, bogatstvo, napredak i kultura rađaju se iz heterogenosti, iz prožimanja nepreglednih različitosti, nikada u "autohtonom" zurenju u vlastiti pupak.