Nakon godina prosvjeda i beskonačnih diplomatskih pregovora Atena i Skoplje su se usuglasili kako će se nekadašnja jugoslavenska republika odsad zvati Republika Sjeverna Makedonija. Cilj ovog dogovora je prekid grčkog blokiranja napora Makedonije da se pridruži NATO-u i Europskoj uniji, a dogovor tek trebaju potvrditi grčki i makedonski parlamenti.

'Makedonsko pitanje' predstavljalo je do potpisivanja sporazuma jedan od ključnih problema Balkanskog poluotoka, koji se ogledao kroz teritorijalne pretenzije susjednih država na Makedoniju i pitanja o postojanju makedonskog naroda, a samim time i makedonskog jezika. Bugari, Grci i Srbi, svatko iz svojih razloga, godinama su zastupali tezu o nepostojanju makedonskog naroda i jezika, iako se sami stanovnici nazivaju i smatraju Makedoncima, a svoj jezik nazivaju makedonskim jezikom.

Makedonska etnička pripadnost postala je predmet sporenja još za vrijeme trajanja Berlinskog kongresa 1878. godine, na kojem je Srbija dobila neovisnost, a Bugarska autonomiju. Berlinskim ugovorom, naime, priznate su Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena na dva dijela. Južni dio, koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Srbija je pak znatno proširena te je dobila četiri okruga na račun Turske.

Nacionalizam i teritorijalne pretenzije

Razvoj nacionalizma u Bugarskoj i Srbiji tijekom 19. stoljeća i teritorijalne pretenzije prema 'neoslobođenim' teritorijima Balkana pod osmanskom vlašću doživjeli su sudar upravo na području Makedonije. Odmah nakon potpisivanja Berlinskog ugovora na području današnje Republike Makedonije počinje intenzivna bugarska i srpska propaganda među tamošnjim stanovništvom, čiji je cilj bio identifikacija lokalnog stanovništva sa Srbima, odnosno Bugarima. Jedan od oblika propagande bile su i stipendije kojima su budući intelektualci i budući viđeni ljudi postajali neizravni zagovornici jedne od strana. U sukob se umiješala i Grčka te je putem Carigradske patrijaršije, kojoj je na čelu u pravilu Grk, pokušala provesti helenizaciju.

>>> Makedonija i Grčka potpisale sporazum o imenu: 'Danas na Balkanu pišemo novu pjesmu'

Sukob se dodatno zaoštravao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada dolazi do otvorenih sukoba Srba i Bugara na prostoru današnje Makedonije po pitanju prevlasti na tom području, a dodatni problem činila je turska vlast koja je pokušavala istrijebiti pravoslavno stanovništvo u zemljama pod njezinom vlašću, potičući pritom doseljavanje muslimana iz same Turske ili susjedne Albanije.

U jeku borbe za prevlast Bugari su svoju tezu o pravu na Makedoniju bazirali na sličnosti bugarskog i makedonskog jezika, ali i međusobnom svojatanju makedonskih preporoditelja iz 19. stoljeća, osobito braće Miladinov, koju svojataju obje strane.

Bugarska je, valja napomenuti, sve donedavno nudila svoje putovnice državljanima Republike Makedonije koji se izjasne kao Bugari i dokažu bugarsko porijeklo. Pritom je nemali broj Makedonaca posegnuo za bugarskim putovnicama koje nude pogodnosti jer je Bugarska članica Europske unije, za razliku od Makedonije, stoga ima znatno pogodniji vizni režim.

Spaljivanje krsnih listova

Sofija je pak nedavno predložila potpisivanje ugovora koji bi jamčio dobrosusjedske odnose dviju zemalja kako bi se omogućila podrška Bugarske za pristupanje Republike Makedonije u Europsku uniju.

>>> Makedonci ratificirali sporazum o prijateljstvu s Bugarima, slijedi revizija školskih udžbenika

Srbi su svoju tezu o pravu na dijelove Makedonije gradili na činjenicama kako je velik dio stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća pod pritiskom Bugara i Turaka prestao slaviti krsne slave te je promijenio završetke svojih prezimena iz -ić u –ski. Pojedini srbijanski povjesničari tvrde kako je Lazar Koliševski, nekadašnji predsjednik Centralnog komiteta Komunističke partije Makedonije, naredio spaljivanje svih crkvenih krsnih listova iz vremena Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije, čime je započelo prekrštavanje srpskog i grko-cincarskog stanovništva s '-ić' u '-ski'.

Uz to, nastao je sukob između Srpske i Makedonske pravoslavne crkve zbog samoproglašenja autokefalnosti potonje crkve, koju nije potvrdila nijedna relevantna instanca pravoslavlja, poput Carigradske patrijaršije, niti je priznaje ijedna pravoslavna crkva na svijetu. Proglašenje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve 1967. godine, tvrde u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, izvedeno je pod utjecajem određenih vladajućih struktura u ondašnjoj Jugoslaviji kako bi se smanjio utjecaj SPC-a.

Povijest grčko-makedonskog 'nesporazuma', odnosno grčko negiranje Republike Makedonije, makedonskog jezika i samog termina Makedonija seže još od 1912. godine, kada su Grci spalili grad Kukuš (grč. Kilkis) koji se nalazi na području današnje Grčke, a koji se smatrao makedonskim kulturnim središtem na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Zabranjeni jezik

Protjeravši stanovništvo, Grci su zabranili makedonski jezik te su u makedonske domove naselili Pomake iz Male Azije, uz uvjet da se ovi bugarski muslimani počnu izjašnjavati kao Grci.

>>> Stotine tisuća Grka prosvjedovale: Makedonija je grčka i samo grčka

Pred početak Drugog svjetskog rata sukobi Grka i Makedonaca se intenziviraju jer su Makedonci bili najveća nacionalna skupina u tzv. Grčkoj Makedoniji te su u gradovima poput Vodena, u kojem je bilo središte antičke Makedonije, činili većinu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Grčkoj Makedoniji Makedonci i grčki komunisti bore se zajedno na strani saveznika, no nakon završetka rata Makedonci su zatražili vraćanje makedonskog jezika u škole, dok su neki tražili spajanje sa Sjevernom Makedonijom, čime bi se formirala nezavisna država. Kako makedonsko-grčko pitanje nije bilo na dnevnom redu pregovora Winstona Churchilla i Staljina, ta je ideja neslavno propala.

Nakon oslobođenja Grčke i potpisivanja Sporazuma iz Varkize nije došlo do mira i političke stabilizacije Grčke. Snage otpora koje su kontrolirali komunisti marginalizirane su nasuprot desničarskih organizacija koje su se uz pomoć Britanaca vratile na vlast u Atenu. Nakon razoružavanja grčkih komunista započinje progon etničkih Makedonaca koje je Atena optužila za autonomašku djelatnost. Iz sjeverne Grčke u masovnim zbjegovima spas traži više od 50.000 ljudi, a većinu njih primile su tadašnje zemlje Istočnog bloka. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća nekima od njih je dozvoljen dolazak u tadašnju Socijalističku Republiku Makedoniju, a desetljeće kasnije grčki parlament Zakonom o nacionalnoj pomirbi dozvoljava povratak bivšim članovima grčke komunističke vojske, što nije vrijedilo za etničke Makedonce.

Koliko su grčke vlasti bile netrpeljive prema Makedoncima, ponajviše govore podaci kako su novčano kažnjavale svaku javno izgovorenu riječ na makedonskom jeziku, a rekonvalescenti su slani na prinudni rad na grčke otoke.

Grčko-makedonski sukob kulminirao je nakon raspada Jugoslavije. Makedonija je, naime, 8. rujna 1991. godine proglasila nezavisnost, ali je njezino međunarodno priznanje odmah blokirala Atena, smatrajući kako ima ekskluzivno povijesno pravo na ime Makedonija te kako je makedonska upotreba tog imena ništa drugo do znak teritorijalnih pretenzija Skoplja.

Nametnuti embargo

Dvije godine kasnije Makedonija je primljena u Ujedinjene narode pod privremenim imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (FYROM), ali ju je većina zemalja, uključujući SAD i Rusiju, priznala pod njezinim ustavnim imenom Republika Makedonija.

Već iduće godine Grčka nameće Makedoniji gospodarski embargo, zabranivši joj korištenje luke Solun te tražeći da sa zastave ukloni sunce, simbol antičke makedonske dinastije.

Atena i Skoplje 1995. godine u New Yorku potpisuju sporazum koji je otvorio put za normalizaciju političkih i trgovinskih odnosa, ostavljajući problem imena države po strani. U međuvremenu su u prijestolnicama otvoreni konzularni uredi, a Makedonija sa svoje zastave uklanja sporni simbol.

Makedonija 2005. godine dobiva status kandidata za članstvo u EU, ali ne i konkretan datum jer Grčka nije dala svoju suglasnost, a ista situacija događa se tri godine kasnije, kada Makedonija podnosi zahtjev za članstvom u NATO-u.

Nakon promjene vlasti u Makedoniji 2017. novi premijer Zoran Zaev obećao je pojačati napore kako bi se iznašlo rješenje koje je u nedjelju potpisivanjem sporazuma konačno pokazalo uspjeh.