Zvuči pomalo nevjerojatno, ali sve do 2005. nijedan znanstvenik nikad nije fotografirao živu divovsku lignju. A prvi kadrovi filmskom kamerom snimljeni su prije samo pet godina. Malo dokaza s obzirom na to znanstvenici vjeruju kako ih duboko ispod površine oceana ima na milijune.

Živeći na dubinama većim od 300 metara, divovske lignje nastanjuju najdublja, najmračnija mjesta na svijetu. Nitko ne zna koliko dugo žive, kako pronalaze partnere, kako migriraju, gdje polažu jaja i kako se glasaju. Divovske lignje ostaju velika misterija.

Genetika nam pokazuje da postoje već 730.000 godina. O njima se stotinama godina raspredaju razne strašne priče: nadahnule su legendu o 'Krakenu' u norveškoj mitologiji, spominjao ih je Jules Verne u romanu '20.000 milja ispod mora'. Zapis iz 1755. spominjao je divovsku lignju veliku kao 'mnoštvo malih otoka'. No i tada se vjerovalo da je riječ o bujnoj mašti pomoraca.

S vremenom su se počeli pojavljivati -+ove životinje, a pronađeni su u utrobama kitova ulješura i na njihovoj koži. Te borbe na život i smrt očito su bile strašne.

Godine 1857. danski zoolog Japetus Steenstrup prvi je zaključio da divovske lignje doista postoje i nazvao ih latinskim nazivom Architeuthis Dux. Potom su 1873. trojica ribara s Newfoundlandom odbila napad divovske lignje koja je htjela potopiti njihov brodić i u luku su se vratili s prvim opipljivim dokazom postanka morske nemani: odsječenim krakom dugačkim šest metara.

Na uginule divovske lignje koje plutaju površinom ribari su znali naići, no živu je još nitko nikad nije zatočio. U lov su 1997. pošli i članovi istraživačkog tima National Geographica. Na tijelo ulješure montirali su kameru, nadajući se da će snimiti napad kita na svoj plijen. Plan im se izjalovio.

Novozelandski morski biolog Steve O'Shea najpoznatiji je svjetski lovac na lignje koji je za njima tragao punih petnaest godina, Maštao je o tome kako će ih uhvatiti i smjestiti u divovski akvarij u kojem će ih ljudi moći vidjeti uživo. Pokušao ih je uhvatiti okom kamere u vrijeme parenja, ali bezuspješno. No ono što nije uspjelo njemu, pošlo je za rukom morskim biolozima Tsunemiju Kuboderu i Kyoichiju Moriju. Oni su u rujnu 2004. napokon snimili su prvu fotografiju živog divovskog lignja u moru pored japanskog otoka Chichijima.

Udicu s kamerom i mamcem spustili su kilometar ispod površine. Uslijedio je napad divovske lignje koja se poput pitona svojim kracima omotala oko mamca. Nakon četverosatne borbe morsko je biće uginulo, a znanstvenici su shvatili da je riječ o brzim i okretnim grabežljivcima. Dvije godine kasnije njihov je tim objavio i prvi video zapis divovske lignje. Bila je relativno mala, dugačka 3,5 metra i teška 50 kilograma, no bilo je to prvi put da je ova vrsta uhvaćena okom kamere. Potom je kod Tasmanije pronađena lignja čiji su krakovi bili dugački osam metara.

Godine 2012. znanstvenici su prvi put usnimili divovsku lignju u njenom prirodnom staništu. Morska biologinja Edith Widder osmislila je kameru koja emitira plavu svjetlost, nalik onoj koju emitira meduza Atolla. Napad na kameru pružio je još jedan dokaz da je riječ o predatoru.

Znanstvenici smatraju da ih pod površinom ima na milijune, jer su tolike godine stalna hrana ulješurama. Vjeruje se da mogu narasti do 20 metara, s očima promjera košarkaške lopte. Njihov oštar kljun sječe plijen na sitne komadiće, koje potom guta jezikom prekrivenim zubima. Oko usnog otvora imaju osam krakova i dva dugačka pipka koja koriste kao hvataljke. No njihovi krakovi nemaju mišiće pa se ne mogu boriti protiv napadača; napadne li ih ulješura bijeg je njihov jedini izlaz.

Mnogo toga o životu divovskim liganja još nam je uvijek nepoznato. Zbog zagrijavanja voda i oceana koji postaju sve kiseliji, ova bi vrsta mogla izumrijeti, prije no što je ljudi upoznaju, upozorava Business Insider.